Postoje trenutci kada se čovjek nađe na pragu beskrajne šume tišine, gledam u lica koja su nekada bila ogledala moje duše, a sada su poput jezera u kojima se mjesec više ne ogleda. Strah me obuzima nježno poput jesenske magle, ne strah od tame ili visine, već od nečega daleko tajanstvenijega. Od ljudi koji mijenjaju svoja srca brže nego što cvijeće mijenja boje u proljeće. A ja stojim na rubu vremena kao čuvar muzeja koji gleda kako se slike mijenjaju dok ih promatra.

U tim čudnim plesovima raspoloženja, u tim tihim preobražajima duše, otkrivam ne samo ljudsku krhkost, već nešto što cvjeta dublje od korijena vremena. Kao da svjedočim vječnom plesu svjetlosti i sjene, koji se pleše u svetištu ljudskoga srca. Jučer su mi bili zvijezde vodilje, danas su mi postali putujući oblaci.

Oni koje volim postaju nepoznati pjesnici preko noći. Njihove oči, nekad poput duginih kristala, sada su duboka jezera koja čuvaju tajne koje ne smijem znati. Ruke koje su me milovale sada su pera koja dotiču površinu, ali ne prodiru. Glasovi koji su pjevali uspavanke sada govore na jeziku koji moje srce više ne razumije. Njihov se smijeh sada miriše na suho lišće koje nikada neće istrunuti. Čujem kako se njihove riječi lome poput staklenih bisera na kamenom podu. I dok ih gledam kako odlaze u svoje nove oblike, osjećam kako se i moje sjećanje mijenja, kako i ja postajem netko drugi u njihovim očima.

Majčine ruke, nekad tople kao kruh iz peći, sada su hladne kao mramorne kockice kada mi dotaknu obraz. Moji bliznji postaju mjesečari koji hodaju po svilenim nitima sjećanja, njihovi se koraci miješaju s mirisom lavande koji se pretvorio u dim. Taj miris postaje okus pepela na mom jeziku. A moj sin Karlo postaje mladi vitez koji odlazi u svoje kraljevstvo snova, a ja čujem kako mu oklop zvecka poput dalekih zvona.

Držim fotografiju, Karlov dječački prst pritišće moj obraz na slici kao topli žbun jagoda. Sada, kada njegova ruka u oklopu dotakne moju ruku, osjećam kako mi kožu grize hladnoća čeličnih prstenja. U njegovim očima više ne vidim nebo koje sam posijao, već tamne bunare u koje padaju moja pitanja bez odjeka. I shvaćam i ja sam u njegovim očima postao neka druga osoba, možda tužni kralj koji čuva prazan dvorac sjećanja.

I u tim trenucima prepoznajem ga, tihoga čarobnjaka promjene, koji kao majstor marioneta plete nove niti sudbine i ostavlja mi samo sjećanja, prozirne leptire nekadašnjih dodira. Ponekad, u zoru, vidim njegove prste, niti od svjetlosti i prašine kako se prepliću oko Karlovih zglobova. Čujem kako mu se smijeh miješa s zvukom vjetra koji hući oko kuće, isti smijeh koji je nekad pripadao djetetu što je trčalo po kiši. Na stolu ostavljam Karlovu dječju kapu od vune, no svako jutro nalazim je pretvorenu u pramenove magle.

Možda je ovo najnježniji oblik rastanka, kada netko koga voliš ne odlazi, već se pretače u novu rijeku, dok njegovo tijelo i dalje pleše pokraj mene poput svjetiljke koja svijetli drugačijim plamenom. Možda je ovo razlog zašto se bojim, ne bojim se njihove smrti, već njihova ponovnoga rođenja u obliku koji moja duša još ne zna voljeti. A možda se i oni boje mene, jer i ja nisam isti čovjek. Sada sam onaj koji uči voljeti neznance s poznatim imenima.

U tim preobražajima čitam priču o plovidbi duše kroz nepoznata mora, o tome kako ni ljubav nije imuna na čarolije vremena i snova. Svaki osmijeh može postati tajna što se šapće vjetru, svaki zagrljaj može postati čahura iz koje izlazi novi leptir, svaka riječ ljubavi može se pretvoriti u pjesmu na stranom jeziku. Kada tišina postane preteška, čujem jek njegova dječjeg smijeha kako se gubi u hodniku, poput zrna soli što tonu u more noći.

Ali možda je upravo u tome ljepota, što čarobnjak o kojem govorim nije neprijatelj, već stari znanac.
Možda nas nije došao rastaviti, nego podsjetiti da ljubav ne živi u oblicima, nego u prisutnosti.
Možda nas uči kako voljeti iznova, svaki put kad netko koga znamo postane stranac s istim osmijehom.

U zoru, dok svjetlost još drhti po prozoru kao dah, osjećam kako me dotiče njegova ruka, nježna, nevidljiva, strpljiva.
Vodi me da ponovno pogledam u Karla, ne kao što sam ga znao, nego kao što ga sada trebam vidjeti. Ne kao dijete koje gubim, već kao čovjeka koji raste.

I možda se više nećemo prepoznavati po starim riječima,
možda ćemo govoriti novim jezicima tišine, ali u svakom njegovom koraku čut ću odjek dana kad je prvi put izgovorio "tata".

I zato, kad Karlo prođe kroz ta vrata, noseći svoj mač od sjene,
pozdravljam ga imenom koje je nosio s pet godina.

Gumbek !

On se nasmiješi, jer zna da će on zauvijek za mene biti baš to, to malo toplo dugme, koje me drzi na mjestu, iako zna da više nije to dijete.

Ali u njegovom osmijehu čarobnjak nakratko skine svoj plašt i ja ga prepoznajem.
Ne Karla, sebe.

Jer čarobnjak promjene bio sam cijelo vrijeme i ja, onaj koji je morao naučiti
da se ljubav ne čuva u prošlosti, nego u sposobnosti da voliš ponovo, svaki dan,
ista lica, nova srca.

Matija Gerić