Trinaest godina. Trinaest godina otkad je dijagnoza pala kao olujni oblak na naše nebo, otkad se činilo da se sve raspalo u tisuću komadića stakla. Autizam, ta je riječ šuškala po sobi kao jesen koja odnosi posljednje lišće s grana nade. Ostali smo sami, Karlo i ja, dva putnika na putu kojim nismo nikada prije hodali, držeći se za ruke u tami koju nismo razumjeli.

Mislio sam da je to kraj naše priče. Ali vrijeme je čudna varalica, ono što danas izgleda kao zid sutra postaje vrata.

Evo nas, trinaest godina kasnije. Trinaest godina koje su protekle kao rijeka koju smo preplivavali, ponekad protiv struje, ponekad nošeni njezinom snagom. Karlo stoji na pragu srednje škole, spreman zakoračiti u svijet kulinarskih mirisa kao pomoćni kuhar. Nevjerojatan je to osjećaj, kao da promatram kako se pupoljak pretvara u cvijet kakav nikad nisam očekivao vidjeti.

Sretan sam. Sretan do suza koje mi neočekivano navriju na oči kad ga gledam. Ali s tom srećom dolazi i ona tamna sjena, strah. Ne obični strah, već onaj duboki, trbušni strah oca koji voli toliko da bi se želio pretvoriti u nevidljiv štit oko svojeg djeteta.

Kako će on, moje nježno dijete s očima punima empatije, reagirati na tu novu simfoniju zvukova, mirisa i lica? Hoće li ga taj novi svijet zagrliti kao što on zagrljava sve oko sebe? Karlo je dječak tkan od snova i dobrote, emocionalna duša koja osjeća tugu pasa na ulici, radost svake biljke u vrtu. Kako će se takvo srce nositi s grubošću koju svijet ponekad može ponuditi?

U meni se rodio novi osjećaj, hibrid koji nema ime. Nije to čisti strah, nije ni čista sreća. To je kao da mi se u grudima ustalila cijela paleta boja koje se spajaju u nešto neopisivo. Kao da držim u rukama i cvijet i trn istovremeno, kao da stojim na obali koja je i početak i kraj, i uzbuđenje i bol u istom dahu.

Možda nisam spreman. Možda još uvijek sanjam o tome da ga držim za ruku zauvijek, da mu budem kompas u svakom koraku. Ali odrastanje je neizbježno kao povjetarac, dolazi bez najave i mijenja smjer svega. Mora pokušati biti dio zajednice, mora pronaći svoje mjesto u ovom složenom pletivu odnosa koji zovemo svijetom.

Nadam se. Vjerujem. Želim.

Ali onda dođe taj "samo..." kao mali kamenčić u cipeli koji te podsjeti da put nije uvijek ravan. Taj "samo" koji nosi sve moje strahove, svu moju ljubav, sve moje molitve za dijete koje je postalo moj heroj, a da to ni ne zna.

Na pragu između svjetova, između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi, stojimo zajedno, moj sin i ja. A onda me obuzme nova spoznaja, surova kao zimski vjetar. Sada će me trebati više nego ikada. Upravo sada, kad mu se čini da može ići sam, kad mislim da sam možda završio svoj dio posla.

Stalno se pitam, hoću li ja to moći? Imam li snage za još jedan maraton kad su mi noge već teške od svih prethodnih kilometara? Trinaest godina borbe ostavilo je tragove poput brazda na mojoj duši. Emocionalno sam istrošen kao stara fotografija koja blijedi na suncu, a ipak moram ostati jasan, moram biti njegov kompas kad se svijet vrti prebrzo.

Znam da nisam jedini u ovoj borbi. Negdje u gradu, na svakom kraju, u tisuću domova, postoje druge majke, drugi očevi koji isto tako bulje u strop noću, koji se isto tako bude s onim težakim dahom koji nosi pitanja bez odgovora. Svi mi držimo svoje cvijetove i trnove, svi stojimo na svojim pragovima između svjetova. Ta je spoznaja i utjeha i teret, jer iako dijeli tugu, množenje ljubavi ne čini je lakšom za nošenje.

Ne smijem odustati. To je strah koji mi krade san, koji mi šapće sumnje u tišini noći. Što ako neću biti dovoljno jak? Što ako se slomim baš kad mu najviše trebam? Ali onda pogledam Karla, tog nježnog ratnika koji se nikad nije predao i shvatim da snaga ponekad dolazi ne iz nas samih, već iz nekog višeg izvora koji ostaje nama neshvatljiv, iz dubina koje ne razumijemo, a koje nas nose kad mislimo da ćemo pasti.

Karlova priča tek počinje. A ja... ja učim da je ljubav ponekad puštanje, da je vjera ponekad korak u nepoznato, da je nada ponekad sve što imamo i da je to dovoljno.

Stojim na rubu svojih snaga, rukama koje drže i cvijet i trn. Ali kad Karlo pogledom zagrli svijet, taj pogled pun nade za nove prijatelje, osjetim kako se u meni kotrlja rijeka koja zna. Plivat ćemo. Protiv struje ili nošeni njom. Jer mi smo putnici koji su naučili da je i tama svjetlost, kad se držimo za ruke na pragu svjetova.

I zakoračimo u taj prag između svjetova.

Matija Gerić