Srednja škola. Još jedan prag koji nas je dočekao nespremne, težak poput kamena.
“Što sad?” pitam se, dok gledam papire pred sobom.

Izbor koji sam napravio djeluje smiješno u očima većine. Neka nova sramota, još jedan razlog za šutnju.
A ja više ne želim šutjeti.

Nakon što konačno progutam gorku pilulu da sam roditelj djeteta s posebnim potrebama, dođe i ovo.
Još jedan sustav. Još jedno mjerilo. Još jedan zid.

Kao da nije dovoljno teško. Kao da već nismo prošli tisuće bitaka.
Kao da i dalje nije jasno da moj sin nije greška u računici.

Karlo je osoba.
Nije problem.
Nije zadatak.
Nije broj u sustavu.

On ima pravo glasa. Pravo na želje.
Pravo na budućnost koja je njegova , ne moja, ne društva, ne statistika.

Idemo prvo razgovarati s njim.

U našoj radionici trudim se uključiti ga u svijet tehnologije.
Lemilica u njegovim rukama pleše kao da se ne zna gdje bi.
Prsti ne mogu održati pritisak. Kliješta mu ispadaju, komponente bježe kao da osjete da tu ne pripadaju.

U pokušaju da ga naučim programiranju, vidim ga kako se gubi među simbolima.
Za njega su to samo znakovi , hladni, prazni.

I možda upravo tu griješimo. Možda mu pokušavamo uštrcati znanje koje s njim nema nikakve veze.
Dok on tiho govori jezik koji nitko od nas ne zna slušati.

A onda, jednog dana, Karlo uzima gravirku.
Bez riječi. Bez pitanja. Samo djeluje.
Na staroj kožnoj maski mobitela urezuje riječ:

Love.

“Zašto baš ljubav?” pitam.

“Zato jer je to toplo.”
Ništa više ne kaže.
I ništa više ne treba.

 

Ode Bubiju, svom čupavom prijatelju.
Ostajem s gravirkom u ruci, kao da mi je u nju urezao i ono što nisam znao da tražim.

Pratim ga u dvorište.
Gledam ga kako miluje psa.

Karlovi prsti, koji maloprije nisu znali držati alat, sada se kreću s preciznošću kirurga.
Ne nespretno. Ne ukočeno.
Nego s ritmom koji nije naučen , već urođen.

Dlanovi mu klize preko Bubijevih leđa, dugim, strpljivim potezima.
Isti oni dlanovi koji odbijaju olovku, sada pronalaze savršenu liniju duž psećih ušiju.

Bubijev rep udara o zemlju kao ritam srca koje ne žuri.
Njegove oči poluzatvorene. Tijelo mu se topi pod Karlovim dodirom.

Karlo se naginje i šapuće mu nešto.
Tiho. Intimno.
Ne znam što mu kaže. Možda ni sam ne zna.

Ali pas razumije.
Jer pas ne traži smisao u riječima, već u prisutnosti.

Bubi odgovara tako što utiskuje njušku u njegov obraz.
Karlovi dlanovi ostaju mirni i kad se pas iznenada pomakne.

Nema trzaja.
Nema nespretnosti.
Samo potpuni sklad. Tihi, sveti ples dodira.

“Što bi htio raditi, Karlo?” pitam. Grlo mi drhti.

“Želim maziti pse,” odgovara bez oklijevanja.
Zastane. Pogleda me ravno, ozbiljno, kao odrasla osoba.
“Zato što je to lijepo.”

“To je posao?”

“Da. I oni trebaju ljubav.”

I ja znam , on je u pravu.

Gledam njegove ruke kako klize kroz Bubijevu dlaku i shvaćam da ne gledam dijete koje ne zna.
Gledam biće koje zna previše.
Koje osjeća svijet bez filtera.

Dok mi preživljavamo dan, Karlo ga osluškuje.
Dok mi tražimo put, on već hoda onim kojim se ne ide.

Njegove ruke govore bolje od riječi.
Njegova tišina ima gustoću.
Njegova prisutnost , težinu.

Zamišljam svijet u kojem se vrijednost ne mjeri produktivnošću, već dubinom dodira.
Svijet u kojem Karlovo maženje pasa nije terapija , nego znanje. Umijeće. Poziv.

I znam , bez obzira na sve, hoće li završiti školu, moći raditi ili ne, hoće li sustav imati mjesto za njega ili ne,
on će uvijek biti šaptač psima.

To nitko ne može oduzeti.
To je njegov dar. Njegov jezik. Njegova istina.

Kao što je nekad bilo umijeće pripitomljavanja konja. Ili slušanja vjetra.

Jer što je, zapravo, maženje psa?

To je govor tijela koje zna.
To je istina bez potrebe da bude objašnjena.
To je ljubav u najčišćem obliku , nježna, dosljedna, beskompromisna.

To je pažnja koja liječi.
Dodir koji ne pita tko si, već kako si.
Prisutnost koja šapće: “Tu sam. Ti vrijediš.”

Karlo u svojim rukama nosi mudrost koju mi ostali ne stignemo ni dotaknuti.
Mi grabimo. On daje.
Mi tražimo priznanje. On nudi tišinu.
Mi glumimo sigurnost. On je , prisutan.

Dok društvo mjeri uspjeh novcem, diplomom i funkcijom, moj sin miluje svog psa i doseže visinu na kojoj zrak postaje tanak.

On pripada ovom svijetu. I ne samo da pripada , on ga proživljava dublje nego mi.

Njegova vrijednost nije “unatoč”, nego upravo zato što je takav kakav jest.

Kad zatvorim oči i pokušam zamisliti njegov put, ne vidim hijerarhiju.
Vidim polje, sunce, psa i dječaka.
Vidim tišinu koja liječi.

Zajedno ćemo graditi svijet u kojem će njegova sposobnost voljenja biti priznata kao dar, kao vještina, kao misija.

Jer Karlo je u pravu , kad ima ljubavi, sve se može.

I možda je sve što nam treba ovdje , u dva bića koja dišu jedno uz drugo u sutonu.
U prstima koji dodiruju svijet kao da ga prvi put osjećaju.
U očima koje vide , bez da traže korist.

U jednostavnom, tihom maženju koje kaže sve što se treba reći.

I dok god ja dišem pokraj njega, on će živjeti svoj san i raditi ono što voli.

A kada me ne bude, pobrinut ću se da netko drugi čuje njegov svijet.
Ne samo da ga tolerira , nego da ga poštuje. Nosi. Čuva.

Jer svijet u kojem ima mjesta za takvu ljubav ,
to je svijet vrijedan življenja.

Matija Gerić

Tekst ima video,koji se može pogledati na : https://ruzaukamenu.com/2025/05/03/onaj-sto-sapuce-psima/