Negdje među sjenama našeg vremena, u prostoru gdje se dodiruju san i java, postoji vitez kakav nikad prije nije postojao. Njegovi koraci ne ostavljaju trag na zemlji, njegov dah ne zamagljuje zrcala, a ipak je realniji od svih nas koji hodamo čvrstim koracima kroz život.

On je vitez od stakla ,vitez ruža.

Živi u svom dvorcu od bisera i tišine, ovaj vitez od stakla, vitez ruža. U njemu cvatu ruže, crvene i bijele, njihove latice tiho lupaju o staklene stijenke njegova srca. Hoće li itko, ikada shvatiti, koja je njegova borba? Što to on sve žrtvuje samo za ljubav? Njegove ruke drhte kad dotakne svjetlost.

Prsti mu se zaustavljaju milimetar prije stakla, kao da miluje lice spavača. Svaki dodir prema vanjskom svijetu je dah na ledu, topao, ali ne prodoran.

Kroz staklene ploče njegova oklopa svijet izgleda ljepše. Pažljivo korača kroz svoje dane, svaki korak odmjeren, svaki gest promišljen. Disanje mu se ,vidi, na staklu, pahuljice riječi se raspršuju poput kristala koji zvecka.

Vani!

Kamenje, oštri glasovi, trzaji čelika. Unutra, šapat rose kako klizi niz oklop, ritam njegova srca koje kuca kao krilca leptira u šaci, a između rebara cvjetaju ruže koje nitko ne vidi. Grli bez dodira, toplinom koja se širi iz oklopa, njegova ljubav je čuvar muzeja, ne dira umjetnine, ali osigurava da svaka svijetli.

Što to on sve žrtvuje? Svaki spontani pokret, svaki glas koji bi htio vikati od sreće, svaki poljubac koji bi htio dati bez straha. Žrtvuje sebe da bi sačuvao ljubav. Žrtvuje slobodu da bi ostao čist.

Voli tako žestoko da ga srce boli od nježnosti,

Svaki otkucaj je suza koja ne smije pasti jer bi razbila sve. Ruže u njemu cvjetaju jače kada voli, njihovi trnovi bodu iznutra, ali on podnosi bol jer zna da je to cijena čiste ljubavi.

Gleda ljubav kroz prizmu stakla. Lomi je u duga boja da ne bi opekao ono što ljubi. Njegova ljubav je kao rosa na paučini, prekrasna, ali jedan pogrešan pokret i nestane zauvijek.

Svaku riječ koju izgovori prođe kroz filtar miliona sitnih rupa. Da ne povrijedi, da ne ošteti, da ne obezvrijedi. Jer zna da je i njegova ljubav staklena, prozirna, krhka, svetla, ali tako lako slomljiva. Njegova krhka neprobojnost čuva ono što je najsvetije. Ljubav koja je istovremeno njegova snaga i njegova ranljivost.

Kad prođe pored cvijeta, savije se, ne da ga ne slomi, već da sjenom oklopa zaštiti pupoljak od vrućine. U njemu nema sjene!

Cijeli je svjetlost koja se lomi u nježnost. Oklop mu je mekan poput svilenog jastučića za ono što čuva unutra, njegovu ljubav koja je kao leptir u kristalnoj kugli, prekrasna ali zarobljena vlastitom krhkošću.

Noći provodi gledajući kroz staklo prema zvijezdama, a svaka zvijezda mu izgleda kao suza koja plače za njim. Sanja da skine oklop. Da dodirne tlo golim stopalima. Da poljubi usne.

Ali, ujutro ruke drhte. Ne od straha, od pretjerane nježnosti koja ga guta iznutra, od krhkosti koja mu je istovremo svijetlo i okovi.

Drugi ne razumiju zašto se ne otvori potpuno, zašto ne skine taj prozirni oklop koji ga dijeli od svijeta. Ne vide ruže što cvjetaju u njemu, ne čuju kako njihove latice šapću o žrtvama koje svaki dan čini.

Pitaju ga? Zašto ne voliš slobodno? A on šapće kroz staklo. Jer slobodno znači možda slomljeno, a ja ne smijem slomiti ono što volim.

Hoće li itko shvatiti da je svaki dan borba? Borba da ostane nježan u grubom svijetu. Borba da sačuva ruže u sebi kada bi svijet htio da ih povene. Borba da voli bez dodira, da čuva bez posjedovanja, da žrtvuje sve a da ne kaže riječ. Njegova ljubav je kao ptica u grudima .

Ali postoji trenutak. Jedan jedini trenutak kad se sve mijenja.

Kada voli, istinski, duboko, potpuno, nešto se događa. Oklop ne nestaje, ne razbija se, ne puca. On postaje tekućina. Staklena krv koja teče njegovim venama. Ruže u njemu eksplodiraju u cvatnju, ispunjavaju ga mirisom koji nitko ne može osjetiti osim njega. U tom trenutku krhkosti koja postaje besmrtna, on više nije vitez u oklopu. On je oklop koji voli. Transparentan, proziran, ali živ.

Tada se predaje. Potpuno. Njegova krhka besmrtnost cvijeta poput rose koja ne čeka sunce da je osuši. Daje se cijeli, svaki atom stakla, svaki dah koji se lomi u svjetlost, svaku suzu koja se pretvara u kristal, svaku ružu što cvjeta u tišini njegova bića. I u tom trenutku nije ranjiv. On je ranljivost sama. Nije krhak. On je krhkost koja se pretvara u snagu.

Ali on zna da je u toj krhkosti njegova snaga.

U tome što je uspio sačuvati nešto čisto i netaknuto u svijetu koji sve što dotakne učini grubljim. Krhkost mu je svetlost koja se ne gasi. Njegova ljubav nije manja jer je zaštićena, ona je veća jer je sačuvana u svom najčišćem obliku, spremna da u trenutku potpune predaje postane beskrajno jaka.

Njegov oklop nije kavez. To je oltar. On ne nosi staklo, nosi čistoću. I dok svijet udara čekićem po tvrdoći, on stoji nepomičan, jer zna!

Najveća snaga nije u razbijanju stakla, već u tome da unutra, vječno, plamti svijeća.

Jer ponekad je najhrabriji čin ne skinuti oklop, već ga nositi s dostojanstvom, čuvajući ono što je najvrjednije u nama.

Sposobnost da osjećamo dublje nego što svijet može podnijeti. On je izabranik nježnosti, njegova nježna tvrdoća je svetost koja lebdi između dodira i vječnosti.

I u tišini svoje svetinje, on voli.

Žestoko. Čisto. Vječno. Kao kiša što voli zemlju, iz daljine, nježno, ali s tolikom krhkom besmrtnošću da je svaka kap blagoslov koji ne smije postati poplava.

A ruže u njemu cvjetaju dalje, svjedoci njegovih žrtava, čuvari njegove ljubavi koja je veća od svijeta koji je nikad neće razumjeti.

Matija Gerić