U gradovima gdje kiša plače kristalnim suzama i ulice dišu kroz pukotine asfalta, živio je čovjek koji je nosio tišinu kao što drugi nose teret.
Ruke su mu bile tkane od svjetlosti izgubljene između svjetova, a oči su čitale tajne zapisane krvlju srca koja se nisu mogla smiriti.

Dolazili su mu noću, poput procesije koja nosi svoje mrtve snove.
Majke s dušama razbijenima u tisuće kristalnih komadića.
Muškarci čiji su duhovi pocrnjeli od čekanja na ljubav koja nikada neće doći.
Djeca koja su zaboravila da smijeh može izliječiti i najdublju ranu.
Ulazili su kao slomljene lutke, a odlazili kao ljudi koji se ponovno sjećaju kako se diše bez boli.

Kad bi dlanom dotaknuo čelo uplakane žene, suze bi joj se pretvarale u kristalne žice toplije od krvi. Uvijale su se oko kostiju poput bršljana koji pronalazi put kroz napuštene ruševine.
Pod kožom bi joj potekli potoci rastopljenog srebra, a srce bi počelo kucati u ritmu uspavanki koje majke pjevaju kad misle da ih nitko ne čuje.
Njezin dah tada bi mirisao na prvo proljetno jutro i na tajne koje samo žene znaju kad nose život u sebi.

Djetetu koje je šutjelo jer mu je strah izgrizao jezik, na mjestu riječi rasle su crne jagodice nijeme boli.
Lagani dodir prsta po čelu i kroz tanke žile počela bi teći rijeka šarenih iskri, kao da mu se u tijelu rodila nova galaksija.
Smijeh bi se oslobodio poput jata ptica što nose vijesti iz zemlje gdje su sva djeca vječno sretna. Male bi oči zasjale kao dva nova sunca rođena u trenutku kada dijete shvati da svijet ipak može biti dobar.

Muškarcu koji je na ramenima nosio planine tuge, teret neizgovorenih volim te, stavio bi obje ruke na prsa.
Crni čvorovi što su vezali njegovu dušu za tamu odvezivali su se poput svilenih vrpci na proljetnom vjetru.
Kroz njegovo tijelo potekla bi zlatna rijeka puna sjećanja na to kako je živjeti bez da svaki dah boli.

Njegove ruke znale su čitati abecedu rana starijih od prvih suza.
Svaki ožiljak bio je pismo napisano bojom zgusnutih noćnih mora.
Svaki puls krvi priča o duši koja traži put natrag kući kroz labirint tijela što je postalo zatvor.

Ali on, koji je vraćao svjetlost drugima, sam je hodao kroz tamu gušću od smrti.
Njegova usamljenost bila je čaša iz koje je svijet pio. A on je uvijek ostajao gladan.
Prsti su mu mogli probuditi mrtve leptire u tuđim grudima, ali kad bi ih pritisnuo na vlastito srce, pronalazio je samo ledeni bunar bez dna i vrha.

Svaki put kad bi nekoga spasio, dio te ozdravljene radosti ostao bi utisnut u njegove dlanove kao ožiljak od sreće koju nikada neće okusiti.
Svatko tko bi otišao bez boli nosio je u džepu komadić njegova srca, topao i drhtav poput ptice uhvaćene u oluji.
Ali ta toplina prolazila je kroz njega kao voda kroz rešeto, nikad ne dopirući do srca hladnijeg od groba.

Bio je vrč što se puni iz nebesa, a prazan ostaje za sebe.
Rijeka koja napaja tuđe vrtove, a sama teče kroz pustinju koja ne poznaje kišu.
Noću bi zatvarao oči i gledao kako kroz njegove vene plove mali zlatni brodovi puni tuđe sreće, dok je njegova krv ostajala crna kao noć bez zvijezda.

Shvatio je da ljubav nije lijek. Ona je nož koji otvara ranu dovoljno široku da svjetlost uđe u tamu koja vrišti.
Možda zato nikad nije poželio vlastito iscjeljenje, znao je da je njegova rana kolijevka u kojoj se ljubav rađa iznova, svakog trenutka, uz strašnu cijenu.

U svojoj sobi boje bez imena, rođene iz čiste žalosti, držao bi ruke pred sobom.
Vidio je nevidljive niti koje povezuju sve duše koje je dotaknuo.
Mjesec je sipao srebrne suze po njegovim dlanovima, a one su gorjele kao dva blijeda plamena što ih nitko nije mogao ugasiti.

Tada bi slušao šaputanja koja su dolazila iz pukotina između otkucaja srca.
Suze pretvorene u smijeh. Strah preobražen u snagu. Očaj koji se pretvorio u nadu tako čistu da boli gledati je.
Sve to utkano je bilo u njegove ruke, kao zlatne žice tapiserije koju nikada neće vidjeti dovršenu.

Ali njegova rana bila je portal koji se otvarao samo prema drugim galaksijama boli.
Kad bi zaronio u vlastito srce tražeći toplinu, nalazio je spiralu tame oko jezgre od kristalizirane samoće.
Ta praznina bila je crni oltar na kojem se žrtvuju čuda.

Ponekad bi kroz njegovu kožu prošla svjetlost tanka poput paučine, a njegova krv pretvarala se u zvjezdane staze po kojima ozdravljene duše putuju.
Bio je most između patnje i oslobođenja, most sagrađen od vlastitog nestajanja.

I onda, jedne noći kada je mjesec bio krvav, a kiša padala prema zvijezdama, kao da se nebo okrenulo, dogodilo se nešto što nitko neće znati ispričati.

Sjedio je u svojoj svetoj sobi, držeći u rukama posljednje sjeme divlje jagode, crveno kao srce novorođenog djeteta.
Kad ga je stavio na jezik, čuo je krik zvijezde koja se rađa.
Rebra su mu pukla poput ljuske jajeta, a iz njih je izletjelo jato svjetlosnih ptica noseći sve ozdravljene bolove svijeta.
Kostur mu je postao proziran, a u prsima se zapalila crvena maglica, posteljica u kojoj se rađala nova nada.

Njegovo nestajanje nije bio kraj, nego prvi otkucaj novog svemira gdje bol i spas postaju ista zvijezda.
Kad je svjetlost progutala njegove obrise, iz pepela njegova srca niknuo je vrt jagoda.

Ostala je soba u kojoj su na podu, u savršenoj spirali, ležale sušene jagode.
Nisu to bili plodovi. Bili su ugrušci njegove rastopljene krvi.
Svaka je nosila brazdu poput suze, a u sredini tamnu točku, zjenicu mrtvog djeteta.
Onaj tko bi je uzeo u ruke, osjetio bi vreli dah njegovih dlanova oko srca.
Ako bi je stavio na usta, okusio bi svoju bol pomiješanu s medom beskraja.

Kažu da tlo tamo rađa jagode čiji je sok sladak kao oproštaj, a crven kao krv.
Ali tko ih ubere bez ljubavi, na jeziku dobije samo pepeo.
Samo srce slomljeno do dna može izvagati njihovu svetost.

I možda one čekaju nekoga čije srce je slomljeno baš onoliko koliko treba da razumije.
Neki ljudi rođeni su da budu most preko ponora između patnje i čudesnog ozdravljenja.
Oni nikada ne ozdravljuju, jer su sami ta sveta rana kroz koju prolazi sva ljubav svijeta.
Krvare vječno, da bi drugi mogli disati.

I negdje, daleko od te sobe, grad u kojem kiša plače kristalnim suzama i ulice dišu kroz pukotine asfalta. Grad se probudio u mirisu jagoda.
Ljudi su zastajali usred koraka, ne znajući zašto im se u grudima otvara mjesto gdje su mislili da je samo praznina.
Netko je, negdje, prvi put u životu udahnuo bez boli.

Matija Gerić