U sivim satima kada se priroda tek budi, tuga i dalje bdije kao vjerni čuvar na pragu dana. Povorke zaboravljenih poljubaca marširaju ulicama poput nijemih sjena, a njihovi koraci nose težinu jutrašnje tragedije koja se još uvijek struji kroz zrak.

Crvena kapa leži na pločniku kao zaustavljena ljubav. Tu je od jučer, od trenutka kada su hitna kola odvezla dijete, od trenutka kada je majka pala na koljena posred ulice. Kapa je pala s glave djevojčice u jurnjavi prema bolnici, ostala je čuvati mjesto gdje se život prekinuo na pola riječi, na pola smijeha, na pola snova koji se nikad neće ostvariti.

Nitko je ne podiže.
Nitko ne govori.

Kao da je postala sveta.

Dodir bi značio priznanje da se tragedija doista dogodila. Kapa je postala spomenik od tkanine, crvena mrlja na sivom betonu koja viče ono što svi šute. U njezinim nitima žive odjeci dječjeg glasa, svaki dio pamuka je upijao smijeh koji se sada pretvorio u šapat vjetra.

Sa zvonika se slijevaju zvona kroz jutarnji mraz, ali danas njihov zvuk nosi priču o prekinutim molitvama, o suzama koje su padale duboko u noć kao kiša koja neće prestati. Svaki ton je uzdah majke koja čeka vijesti iz bolnice. Svaki odjek je korak oca koji hoda hodnikom između nade i očaja.

Pored crvene kape prolaze koraci užurbanih ljudi.
Vide ju.
Poznaju priču.
I prolaze.

Kao da je nevidljiva.

Boje se da bi ih dodir mogao povezati s bolom koji nisu spremni nositi. Kapa je postala otok tuge u rijeci svakodnevice. Svi je zaobilaze, a nitko nema hrabrosti da ju spasi od samoće betona.

Mi smo ti ljudi.
Vidjeli smo.
I skrenuli pogled.

Zora se provlači kroz oblake kao mamurni putnik koji nosi teret tuđe nesreće. Hladnoća nije samo u zraku, živi u srcima susjeda koji su jučer poslijepodne čuli dječji zadnji smijeh. Vidjeli su je kako trči ovom istom ulicom, kako nosi kamenčić u džepu. Rekla je da čuva jaje u kojem spava lasta.

Crvena kapa plesala joj je na glavi. Simbol djetinjstva što se nikad neće vratiti.

Vjetar se igra crvenom kapom, podiže ju nježno kao majčine ruke koje je više neće moći staviti na djetetovu glavu. Kapa se okreće kao brod na nemirnom moru uspomena. Svaki nalet vjetra je povratak jučer, svaki pokret je odjek glasa koji je tih.

Pas na raskrižju zastaje i njuška tkaninu koja još uvijek miriše na dječji šampon i sreću. Povlači se s tihim cviljenjem jer i životinje osjećaju kada se priča prekida u sredini, kada se ljubav ostavi venuti na pločniku poput zaboravljene ruže.

Iz daljine majka promatra crvenu kapu. Nema snage uzeti je. To bi značilo prihvatiti da se nešto završilo zauvijek. Njezini prsti ostavljaju tragove na staklu mokrom od suza, svaki otisak je molba da se vrijeme vrati unazad, da se jutro počne ispočetka s dječjim smijehom u kuhinji.

Nitko nije plakao glasno.
Sve je šutjelo.

Tada se na kraju ulice pojavljuje lik koji se razlikuje od ostalih prolaznika. Starac hoda sporim koracima, njegova silueta mekana kao magla koja ublažava oštre uglove jutarnje stvarnosti. On je pokopao svoju djecu u dalekoj prošlosti, nosi u sebi zbirku svih očinskih bolova ovoga svijeta. Njegovo srce je mapa žalosti ispisana suzama.

Starac zastaje pred crvenom kapom. Njegove oči, boje jesenjih listova, prepoznaju jezik patnje koji govori svaki komadić tkanine. Spušta se s teškoćom, njegovi zglobovi pjevaju tužnu pjesmu godina i diže kapu nježno kao što se diže posljednji cvijet prije zime.

Ona još miriše na sunce, pomisli dok ju podiže.

Ne nosi je majci. Zna da je prerano, da bi kapa sada bila kao nož u rani koja još krvari. Umjesto toga, odlazi do najbliže cvjećare. Čuva kapu u svojoj torbi kao da nosi djelić nečije duše, hoda ulicama kao da svaki korak treba biti tih iz poštovanja prema bolu koji još uvijek odjekuje između zgrada.

U cvjećari kupuje jedan bijeli mirisni cvijet.

Jasmin koji miriše na nadu koja se rađa iz najcrnje zemlje. Vraća se do mjesta gdje je kapa ležala i postavlja cvijet na to mjesto. Cvijet je sada čuvar te točke bola, nježan kao dječji dah, čist kao posljednja želja izgovorena u šapatu.

Starac odlazi s kapom u torbi, hodajući prema kući gdje majka čeka vijesti iz bolnice. Neće joj dati kapu odmah. Sačekat će pravi trenutak, trenutak kada suze prestanu peći, kada se bol pretopi u sjećanje koje ne boli toliko, kada će majka biti spremna primiti u ruke dio, koji je ostao na ovome svijetu.

Bijeli cvijet na mjestu gdje je bila crvena kapa već počinje otvarati svoje latice prema suncu. Kao što nada uvijek pronađe put kroz najtamniju bol. Kao što ljubav preživljava svaki gubitak. Kao što se priče nastavljaju čak i kada mislimo da su se završile.

Crvena kapa sada počiva u nježnim rukama onoga koji razumije da neke stvari ne treba ostavljati same na hladnom betonu. Da svaki dio ljubavi zaslužuje biti sačuvan, čuvan, nošen dalje kroz vrijeme kao svjedočanstvo da se nešto prekrasno jednom dogodilo na ovome svijetu.

U njezinim nitima još uvijek žive odjeci smijeha. U svakom vlaknu počiva djelić djetinjstva koje smrt može uzeti iz tijela, ali ne može izbrisati iz srca onih koji vole. U trenucima kada se vjetar zaigra s bijelim cvijećem, možda se dječja duša vrati prošetati ovom ulicom. Nevidljiva svima osim onom starcu koji zna da ljubav ne umire, već samo mijenja oblik.

A koliko je takvih crvenih kapa ostalo po pločnicima ovoga svijeta? U svim zemljama gdje eksplodiraju granate umjesto petardi, postoje stari ljudi koji svaki dan podižu dječje igračke, crvene kape, cipelice, knjige s pola pročitane priče. Oni su čuvari uspomena koje svijet želi zaboraviti.

Mi sjedimo u svojim toplim kućama, pijemo jutarnju kavu i listamo novine gdje se cifre mrtve djece pretvaraju u statistike, u brojeve koji ne bole, u vijesti koje zaboravimo do večere.

Ali negdje, na nekom drugom sivom pločniku, leži još jedna crvena kapa.

I čeka.

Možda je vrijeme da prestanemo biti samo promatrači. Jer dokle god postoje crvene kape na pločnicima ovoga svijeta, dokle god postoji netko spreman ih podići, postoji i nada.

Jer svaka podignuta crvena kapa je pobuna protiv zaborava.
Svaki bijeli cvijet na krvavom pločniku, prekršena barikada ravnodušnosti.

Dok čitate ove riječi, negdje pada još jedna.

Matija Gerić