Postoje dani koji prođu i dani koji te progutaju.
I ja više ne brojim vrijeme po kalendaru, nego po tome koliko puta sam zagrizao vlastitu tišinu umjesto da pošaljem poruku koja neće biti uzvraćena.

Kažu da su osjećaji slobodni, ali zaborave dodati, slobodni su da nas unište.

Upoznaš nekoga.
Budeš dobar. Ne, ne dobar, budeš otvoren kao rana koja još uvijek krvari pod gazom. Pokažeš da ti je stalo, jer ne znaš drugačije. I čekaš. Čekaš da to bude dovoljno.
Ali nije.

Oni biraju druge. Biraju glasne, prazne, bitange s osmijehom koji reže. I nije stvar u ljubomori, stvar je u tome što su lagali kad su govorili što žele.
Htjeli su toplinu. Dali si im toplinu.
I zamrzili su te zbog nje.

Kad odeš, kad ih prestaneš zvati, kad se počneš ponašati onako kako su se oni ponašali prema tebi, onda si ološ.
Zlikovac.
Čudovište koje više ne moli.

Ali istina ?

Sam sebi kopam grob njihovim lažima kao lopatom.
Rupa je duboka, taman da stane sve ono što sam mislio da vrijedi.
Odnosi, riječi, pažnja, ono jedno “Javi se kad stigneš”.
Sahranio sam se među neželjenim notifikacijama.

Mobitel mi je postao lijes.
Svaki put kad zazvoni, kopam po mrtvim porukama. Čekam znakove života među digitalnim pepelom.
Skeniram zrak kao pas koji je ostao pred vratima vlasnika koji se nikad neće vratiti.

I onda dolazi ono najgore, kad se jave.
Nakon što su srušili sve mostove i još ti podmetnuli požar.
Jave se jer znaju da ću čekati.
Jer uvijek čekam.

Ali što ako više ne želim?

Što ako se više ne bojim toga da sam sam, nego onoga tko sam kad sam s njima?

Davati, shvaćam, nije ljubav.
Davati je moja samomržnja u dragom ruhu.
Hranim ih jer mrzim ono što ću postati, ako prestanem.
Ako prestanem, ostat će mi samo ova šutnja i lice u ogledalu koje više ne prepoznajem.
A to je ponekad gore od svake boli.

U tom trenutku shvaćam da nisam dobar čovjek. Ja sam sistem za održavanje tuđih potreba.
Topli agregat što pruža nježnost u zamjenu za hladnu šutnju. I to ne radim jer sam svet, radim to jer se bojim.
Bojim se što će biti kad prestanem. Jer kad prestaneš davati, počinješ osjećati ono što si godinama zakapao pod tuđim srećama.

Neki dan sam gledao svoje ruke.
Nisu umorne od rada, umorne su od držanja ljudi koji ne žele biti držani.
A svejedno ih nisam pustio.

Pitanje se ponavlja kao pokvarena glazbena kutija !
Zašto?

Odgovor nije pametan. Nije uzvišen. Odgovor je! Jer ne znam drugačije.
Jer mi koji dajemo, nismo velikodušni, mi smo zarobljenici vlastitog straha.

I kad nestanem, kad se napokon povučem, kada više ne šaljem poruke, kada više ne pitam “Jesi dobro?”. Onda me proglase hladnim. Lošim. Praznim.
Kao da je toplina bila njihova po rođenju.

Ne traje dugo.
Brzo se otkrije da nisam ja problem.
Da sam bio ono što ih je držalo iznad površine, iako su tvrdili da znaju plivati.

Ali lakše nije. Ni malo.

Tišina ne boli manje od riječi. Ona samo boli tiše.
Sofisticiranije.
Udara iznutra, kroz bubreg, kroz želudac, kroz sljepoočnice gdje čuvaš posljednje dobre uspomene.

I tako dolazimo do kraja.

Ne, ne postoji pouka.

Nema spoznaje koja će iz ove boli izroditi cvijet.
Nema nagrade za davatelje.
Samo shvaćanje, da svijet opstaje zahvaljujući onima koji krvare za druge, dok se smiju.

Mi nismo sveci.
Mi smo sustavi za transfuziju emocionalnih bogalja.

Dajemo, jer mrzimo prazninu više nego sebe.

To je to.

Nema oprosta. Nema pravde.

Samo budale koje još uvijek misle da će ljubav pobijediti.

I ja sam jedan od njih.
I mrzim se zbog toga.
Ali nisam spreman prestati.

Ne još.

Matija Gerić