U svijetu opsjednutom moći, on je kročio drugačijim putem , jednostavnim, tihim, gotovo neprimjetnim, a ipak neizbrisivim.
Njegov dodir bio je poput jutarnje rose, nevidljiv, ali sposoban osvježiti umorne duše bez buke.

Ruke mu nisu težile vladanju, nego podizanju.
Kad bi prilazio odbačenima, donosio bi toplinu usred hladnoće ljudske ravnodušnosti.
U njegovim očima progovarala mu je mudrost koja nije dolazila iz knjiga, nego iz tihe prisutnosti u tuđoj boli.

Dok su drugi gradili zidove, on je gradio mostove.
Njegova riječ nije bila oružje koje razdvaja, već nit koja povezuje raskinute dijelove zajedništva.
Kad bi govorio o Zemlji, čuli smo glas pastira koji čuva dom , ne samo ljudima, već svakom stvorenju.

Kad je klečao pred potrebitima, nije pokazivao slabost.
Pokazivao je snagu , onu pravu, ranjivu, koja ne traži štit.
U društvu koje se divi onima na vrhu, on se sagnuo k onima na dnu.
U vremenu što mjeri vrijednost u zlatu, on nas je podsjećao da je najdragocjenije ono što se dijeli.

Nije nudio brze odgovore.
On je živio pitanja.
U njegovoj blizini, svatko se osjećao kao dijete koje je pronašlo put kući nakon oluje.

Njegova duša bila je katedrala bez vrata , otvorena svima.
Bez obzira tko si bio, ili kamo si išao, znao si da u njoj imaš mjesto.

Takav čovjek nije osvjetljavao put sjajem slave, već toplinom milosrđa.
Kroz tamu našeg vremena, njegovi su koraci ostavljali trag , tihi podsjetnik da veličina stanuje u služenju.

A sada, kad je dovršio svoje zemaljsko putovanje, nebo je postalo bogatije za jednu zvijezdu.
Naš kardinal siromašnih, vjerni sluga Gospodnji, prešao je prag između svjetova noseći sa sobom ono što je cijelog života darivao, milost.

Njegove ruke, izborane od brisanja tuđih suza, sada počivaju u miru.
Ali djela tih ruku ostaju među nama , poput sjemenja koje će rasti i kad vrtlar više nije tu.

Njegov glas, nekad utjeha izgubljenima, sada se uzdiže s anđeoskim zborovima.
A jeka njegovih riječi i dalje odzvanja u srcima svih koji su ga slušali.

Za života bio je most.
Sada je rijeka , tiha, postojana, koja hrani korijenje stabala što još nisu iznikla.

Otišao je Onome čiju je dobrotu živio i dijelio.
U Kraljevstvu kojem je oduvijek pripadao, sada sjedi za stolom gdje siromaštvo postaje bogatstvo, a poniznost uzvišenje.

Zauvijek je ispružio ruke prema Nebu.

Ono što je sijao u suzama, sada žanje u radosti.
Tamo gdje je otišao, ono što se činilo slomljenim sada sjaji, a kraj se otkriva kao početak.

I dok se mi, još uvijek putnici, probijamo kroz sjene ovoga svijeta, njegov život ostaje s nama , ne kao svjetionik, nego kao mala svijeća na prozoru.
Dovoljna da pronađemo put predanosti.

Put služenja.
Put kući.

Matija Gerić