***

 

Nebo je bilo plavo, ali velečasni je rekao kako je u Massachusettsu dovoljno pričekati nekoliko minuta i vrijeme će se promijeniti. Ona se složila i rekla da se u to uvjerila već mnogo puta.

I za najhladnijih dana u godini moglo se vidjeti Franny kako prolazi gradom na putu prema Jezeru pijavica, bez šešira i rukavica. Otkrila je da su šume oko njega odmorište na putu selidbe crvenih vrapčarki. I za najtmurnijih dana grmlje oko jezera bilo bi jarko crveno, kao da svaka grana ima srce, a svako to srce zna letjeti. Franny bi samo ispružila ruke i one bi joj dolazile. Smijala se i hranila ih sjemenkama. Znala je da će uskoro biti daleko, u toplijim predjelima uz meksičku granicu. Ona više nije osjećala potrebu da odleti. Bila je sretna tamo gdje je bila.

Te je prve zime Franny otišla u knjižnicu onog dana kada se sastao njezin upravni odbor. Kada se pojavila, zavladala je zbunjena tišina. Predsjednik odbora se rukovao s Franny i ponudio je šalicom čaja, koju je odbila. Članovi odbora nisu znali trebaju li biti počašćeni ili prestravljeni kada je Franny ustala i objavila da namjerava postati članicom, ali svi su podigli ruke glasajući za njezin ulazak u odbor.

Kada je kao svoj prvi zahtjev iznijela da se odjel s rijetkim knjigama nazove po Mariji Owens, s napomenom da će zauzvrat knjižnici uplatiti donaciju, članovima odbora je laknulo. Ta je prostorija bila Marijina zatvorska ćelija, bilo je pošteno nazvati je po njoj. Neke stranice Marijina dnevnika su uokvirene i obješene na zidove. Mlade djevojke, posebno one koje su se smatrale buntovnicama i zanimale se za povijest magije, često su dolazile proučavati te zapise. Nisu mogle shvatiti zašto se prema hrabroj i neovisnoj ženi postupalo tako okrutno. Mnoge od njih počele su se pitati zašto se i same često pretvaraju umjesto da govore što misle, ma koliko to bilo točno, iz straha da će ih se proglasiti problematičnima. Neke od tih djevojaka dolazile su do ograde i promatrale vrt. Predvečer je sve u njemu izgledalo plavo, čak i lišće jorgovana.

Došlo je proljeće i jorgovani su procvjetali, a Franny je počela u ladici stola u Marijinoj sobi ostavljati prazne bilježnice i djevojke koje su razmišljale o svojem položaju u modernom svijetu počele su ih uzimati svakog tjedna. Hodajući uz Jezero pijavica, Franny je često mogla vidjeti jednu ili dvije od njih kako sjede na stijenama i žustro pišu u bilježnicu, u očitom uvjerenju da ih riječi mogu spasiti.

Stiglo je ljeto, a s njim i vrabac. Međutim, taj je put ptičicu koja može donijeti godinu dana nesreće dočekao Lewis, nakostriješen iznad vrata blagovaonice. Jadni bespomoćni vrabac odmah je pobjegao kroz prozor.

“Dobro obavljeno”, rekla je Franny gavranu.

Iako ga je pohvalila, on ju je sumnjičavo gledao. Bili su oprezni saveznici, povezani obožavanjem iste osobe.

“Dobro, nisam ti draga, ali možeš uzeti keks”, rekla je Franny, koja ih je napravila s anisom, znajući da on takve voli. Počela je razmišljati o tome kako bi mogle zarađivati novac. Kuća je imala zakladu iz koje se plaćalo njezino održavanje, ali bez trgovine sestre nisu imale stalan prihod. Franny se zaletjela s donacijom knjižnici, sada niotkuda nije pritjecao novac kojim bi plaćale račune. Mislila je peći kolače za prodaju, ali to bi oduzimalo previše vremena. Njezini su keksi bili žilavi i vjerojatno se ne bi prodavali, a sastojci za čokoladnu tortu su preskupi - mnogo čokolade i odležali rum - na njoj nikada ne bi ništa zaradila.

Franny se prijavila za posao prodavačice u trgovini odjećom, ali kada je vlasnik vidio njezino ime, odmah joj je rekao da već ima nekog, a na jeziku mu se stvorio plik i prije nego što je završio rečenicu. I bolje da je bilo tako, jer Franny odjeća uopće nije zanimala, uvijek je nosila iste crne haljine i crvene čizme, blatnjave i klimavih peta. Odbili su je i u ljekarni i u trgovini. Pekar se užasnuo kada mu se pojavila na pragu. Njegovi  kupci  ne  vole  anis, rekao je, a nikakva torta s rumom ne dolazi u obzir. Trgovci su se trudili biti ljubazni iako su svi pokazivali znakove panike kada bi ušla, a zvono na vratima se ne bi oglasilo. Tako je ona djelovala na ljude. Njezina je hladnoća zaustavljala stvari.

“Nije to posao za vas, stvarno”, rekao je vlasnik knjižare kad ga je pitala za namještenje. “Možda za vašu sestru?”

Naravno da se ljudima više sviđala Jet. Bila je ljubaznija i mnogo se pristojnije ponašala, a Franny je stvarno izgledala divlje, s neurednom crvenom kosom i pohabanim crnim kaputom. Smršavila je i djelovala nespretno, kao kada je bila mlađa. Čak i kada bi stavila puder preko pjega na koži, činila se zlovoljnom i neurednom. A tek čizme, one su govorile sve. Crvene kao slomljeno srce. Prava Owensica, jedan kroz jedan.

Tog je ljeta Vincent više nego ikada nedostajao Franny. Odlazila je na Jezero pijavica, na travnatoj obali skidala odjeću i onda plutala u hladnoj, zelenoj vodi. Pijavice joj nisu prilazile ni blizu. Samo su vilinski konjici klizili površinom jezera.

Znaš tko smo, rekao joj je onog prvog ljeta Vincent, a ona to nije željela priznati, iako je bilo točno. Nije željela biti osuđena zbog povijesti svoje obitelji, biti obilježena kao Owensica. Čeznula je za slobodom, htjela je biti ptica nad Central Parkom, daleko od krhkog svijeta. Sada joj više ništa od toga nije izgledalo važno. U plitkom je jezeru zatvarala oči i plutala među rogozom. Voda je postajala kristalno plava kada bi zašla dublje, tamo gdje se govorilo da dno ne postoji. Pričalo se o pretpotopnim ribama koje žive u najdubljim dijelovima jezera, stvorenjima koje stotinu godina nitko nije vidio, ali sve na što je Franny nailazila bile su žabe u plićaku i samo bi povremeno kroz trstiku kliznula neka jegulja.

Jednog je dana primijetila kako je promatra .nekoliko djevojčica.

Otplivala je na obalu, sakrila se iza grmlja i brzo odjenula. “Stvarno dobro plivate”, rekla joj je jedna od njih.

“Hvala”, odgovorila je Franny, cijedeći kosu. Iz nje je kapala crvena voda.

Djevojčice su pobjegle, samo je jedna ostala. Ona koja joj se obratila.

“Je li to krv?” pitala je.

“Ma kakvi. Boja za kosu.” To nije bilo točno, njezina je kosa jednostavno tako reagirala na vodu, ali Franny se nije dalo objašnjavati desetogodišnjakinji. Nikada joj nije bilo stalo do djece. Ni sama se sebi nije previše sviđala dok je bila dijete.

Ostale su se djevojčice raspršile penjući se po stijenama.

“To je opasno”, viknula im je Franny. Nitko nije obratio pozornost na nju osim one jedne, koja ju je i dalje gledala. “Ali tko sam ja da vam to govorim”, rekla je Franny nabusito.

“Je li istina da ne se možeš utopiti?” pitala ju je djevojčica.

“Svatko se može utopiti. U određenim uvjetima.” Djevojčica je bila neupadljiva, ali u očima joj je svjetlucala inteligencija. “Zašto pitaš?”

“Mislila sam da ste vještica.”

“Stvarno?” Franny je već nazuvala čizme. Nosila ih je cijele godine. Čak i ljeti. Bile su mnogo bolje od svega drugog za rad u vrtu. “Tko ti je to rekao?”

“Svi to govore.”

“Pa, svi ne znaju sve”, odgovorila je Franny. Zvučala je zlobno, čak i samoj sebi. Djevojčica je imala ruksak. Iz njega je virila plava bilježnica koja je privukla Frannynu pažnju. Bila je to jedna od onih koje je ostavila u knjižnici. “Pišeš?” pitala je.

“Pokušavam”, rekla je djevojčica.

“Ne pokušavaj, piši.” Shvatila je da zvuči baš kao teta Isabelle kada bi je nešto ljutilo. Nije htjela biti neugodna i nije željela obeshrabriti tu pametnu djevojčicu, pa je promijenila ton. “Ali u početku je dobro i pokušati. O čemu pišeš?”

“O svojem životu.” “Ah."

“Kada se sve napiše, manje boli.”

“Da, rekla bih da je tako”, složila se Franny.

Djevojčica je krenula prema stijenama da se pridruži prijateljicama.

Mahnula je, a Franny joj je odgovorila mahanjem.

Vraćajući se kući, Franny je pomislila kako je djevojčica s jezera bila potpuno u pravu. Pomaže kada se stvari zapišu. Misli postaju urednije, otkrivaju se nepoznati osjećaji. Istog je popodneva Franny napisala dugačko pismo Haylinu. Nikada nikome nije rekla što joj je uz zadnji dah šapnula njezina teta. Ali sada je napisala, a kada je to učinila, shvatila je da u to vjeruje, prokletstvu usprkos.

***

 

Voli više, rekla je njezina teta. Ne manje.

Jet je počela čeprkati po vrtu i podsjetila se koliko joj se to nekada sviđalo. Sve što bi dotaknula bi propupalo. Sadila je mladi luk i metvicu, i kupus i rutu i bosiljak, i španjolski češnjak. Posijala je limunski timijan, majčinu dušicu, matičnjak i sporiš, pustikaru i cinije, posebno pažljivo smjestila ružmarin i lavandu do stražnjih vrata, gdje su rasli dok je Isabelle bila živa. Velečasni joj je dao neke od svojih lukovica, pa  je  uzgojila  sunovrate  i  na  groblje  nosila cvijeće iz vlastitog vrta. Neki su bili bijelih latica i narančasti u sredini, neki zlatni, a neki žućkasti. Kada bi procvjetali, ona bi zaplakala, znajući da je prošla još jedna godina i da sve ide prebrzo.

Opasnije biljke naručile su s farme Owensovih u Rockportu, u državi Maine, i njih je Jet uzgajala u stakleniku, i dalje zaključanom starim željeznim ključem. Nisu smjele riskirati da neki tinejdžer provali i zamijeni jedić s marihuanom pa popuši otrov. Tamo, iza stakla, čuvala je buniku, kukutu i pomoćnice, koje mogu izazvati priviđenja, a pričalo se da su i u napitku koji vješticama omogućava letenje; crnu buniku, koja muškarce čini privlačnim ženama, a ženama da je moć dozivanja kiše; mandragoru, biljku koja navodno vrišti kada joj se korijen čupa iz zemlje; bijeli kužnjak, koji liječi i skida čini, ali samo u malim količinama, u protivnom može biti smrtonosan.

Jednog je dana vidjela starog kunića, Maggie, kako se pokraj staklenika krije od mačke. Franny je bila u vrtu, pa su mu zajedno prišle. Bila je to definitivno Maggie, sa svojim crnim brkovima i tužnim očima.

“Oslobodimo je”, rekla je Jet.

Franny je prišla kuniću i zgrabila ga prije nego što je stigao pobjeći. “Što sada?” pitala je.

Jet je otvorila vrata vrta i Franny ju je slijedila van. “Samo će završiti u nekom drugom vrtu”, rekla je Franny. “Da, ali sama će ga izabrati.”

Franny je spustila kunića na pločnik. Neko je vrijeme stajao tamo, sklupčan.

“Slobodna si”, rekla je Franny i mahnula rukom. “Idi!”

Maggie se zaputila niz ulicu, a onda pojurila tako brzo da je više nikada nisu vidjele.

“Dobro da smo je se riješile”, rekla je Franny. “Sretno”, viknula je za njom Jet.

 

***