Prije trideset godina proveo sam nekoliko dana s izbjeglim Sufijem u San Franciscu. Opisao mi je svoje shvaćanje reinkarnacije, za koje mi­slim da je zanimljiva metaforična analogija tome kako morfna rezo­nancija i non-lokalitet impliciraju da cijelo vrijeme mijenjamo svijet. Kad umremo, rekao je, naše se svijesti rastope u ono što je nazvao "kozmičkom juhom". Sve naše misli, snovi, strahovi, iskustva i sve — sve to ide u lonac, oblikujući "golemi kozmički gulaš, u kojem su svi izmiješani sa svima drugima". Kad se rodi novo dijete, rekao je, "koz­mički kuhar" zagrabi u kozmički lonac i izvadi dovoljno juhe za napu­niti ljudsko tijelo/dušu. To se ulijeva u novo ljudsko biće.

Bijaše to zanimljiva postavka, a ja zaista nemam nekakav čvrsti stav o vrijednosti te izjave, ali jako mi se sviđa značenje koje je on iz toga izvukao. "Budući da svi potječemo iz iste juhe," rekao je, "imamo obvezu učiniti tu juhu sretnijom, lakšom, ukusnijom. Svaka misao ko­ju pomislimo i svako djelo koje počinimo na kraju završi u juhi i bit će uliveno u nekoga od naših potomaka. Što znači da su naša djela, naše misli, naše riječi, čak i one stvari koje nam se čine posve beznačajni­ma, itekako značajne i važne."

Gledajući Einsteinove, Bohrove i Sheldrakove radove, postavlja se pitanje: Zašto čekati smrt da bismo dodali u juhu?

               Zapravo, svi dostupni dokazi, od fizike do psihologije do zdravoga razuma, kažu nam da naša djela sad, danas, ovoga trenutka dok čitate ovu knjigu, utječu na sve i svakoga u svemu stvorenome.

Prakticirajte mala anonimna milosrdna djela