Ako pogledate unatrag na svoj život, unatrag na godine koje ste proživjeli na ovome planetu, godinu za godinom i desetljeće za desetljećem, vjerojatno ćete primijetiti golemo sivo more prisjećanja u kojemu pluta nekoliko kristalno jasnih trenutaka živih sjećanja.
Ta vremena kojih se tako jasno sjećamo često se čine nelogičnima: zašto cijeli život sa sobom nosim sjećanje na poslijepodne provedeno u mreži za ležanje u vrtu? Ili šetnju ulicom u New Yorku 1973? Ili sjedenje kraj jezerca kad mi je bilo 16 godina, ili sat biologije u sedmom razredu koji mi je predavala gospođica Hemmer?
Što je to tako posebno u tim trenucima? Zašto su ta sjećanja toliko življa i jasnija od "zaista važnih" stvari, stvari koje sam želio zapamtiti — kao na primjer kako se rješavaju kvadratne jednadžbe, kako se zove novinar s kojim se moram naći za sat vremena ili kako doći do mjesta na kojemu trebam održati predavanje?
Ponekad stvari kojih se želimo sjećati imaju savršenog smisla: tko bi zaboravio svoje vjenčanje, rođenje svoga djeteta ili njegov prvi dan u školi?
Ali nelogična i razumna sjećanja imaju nešto zajedničko, a to nešto je u samoj srži meditativnog stanja: ja to zovem prisutnošću.
Ako promotrite ta sjećanja iz prošlosti — mala ili velika — otkrit ćete da im je zajedničko to da u trenutku koji vam se tako jasno urezao u sjećanje i u mozak niste vodili razgovor u svojoj glavi. Niste razmišljali ni brinuli ni maštali ni uspoređivali niti sudili: jednostavno ste bili.
Odložili ste priče u stranu i prepustili se iskustvu.
Dok sam ležao u mreži osjećajući sunce na koži, slušajući povjetarac i ptice, gledajući život u cvjetovima, bio sam tako šokiran životno-šću i stvarnošću i živošću svega da sam na trenutak prestao razmišljati o tome i jednostavno se prepustio osjećaju tog trenutka. Bio sam tamo, tada.
Taj osjećaj prisutnosti je u srži meditativnih i mističnih iskustava. To je vrijeme kad ne razmišljamo, kad umjesto toga jesmo, živi i svjesni.
bglavac
edin.kecanovic
