Fizičari ističu da je fizika bila prva disciplina onoga što se naziva mo­dernom znanošću. Dok je medicina još uvijek bila ispunjena koncep­tima zaposjednutosti tijela od strane duhova, a astronomiju se nije moglo razlučiti od astrologije, Aristotel je postavio temelje moderne fizike kad se zapitao kakva je konačna priroda stvarnosti. Stvari su sastavljene od manjih stvari koje su sastavljene od manjih stvari koje... sve dok ne dođete do najmanje stvari, a to je po Aristotelovu mišljenju bio atom.

Fizika je uvijek predvodila druge znanosti, jer sve druge znanosti bave se nekim aspektom "stvarnosti", dok se fizika usredotočila s pita­njem koje zadire u samu bit — što je zapravo stvarnost? Kemija je ne­zamisliva bez fizike, biologija je bez kemije nerazumljiva, medicina ili genetika ili agronomija nezamislive su bez biologije. Svaka se znanost na kraju ipak temelji na fizici.

Slično tome, jezgra znanstvenog modela i znanstvene metodologije izrasla je iz fizike. Fizika — proučavanje prirode stvarnosti — uvijek je bila predvodnica ostalih znanosti.

Sve dosad. Danas, čini se, sve ostale znanosti pokušavaju stići fizi­ku, dašćući i pušući, ili se tresu od straha pred implikacijama najnovi­jih fizikalnih otkrića. Dobre vijesti za nas su da fizikalna otkrića poka­zuju da smo mnogo povezaniji s ostatkom svijeta nego što nam je naša kultura govorila.

Znanost je, u pravom smislu riječi, tek nedavno otkrila ono čemu su Stare Kulture oduvijek i cijelo vrijeme poučavale.

Uzmite, na primjer, obični elektron. Kad je bio otkriven smatralo ga se sićušnom česticom što kruži oko jezgre atoma, koja se pak sastoji od protona i neutrona. Činilo se da su putanje elektrona oko atomske jezg­re organizirane u ljuske, a najčešće ih se uspoređivalo s modelom sun­čevog sustava s elektronima-planetima koji kruže oko jezgre-sunca.

Dokaz toga nađen je kad su deForest i ostali naučili kako zagrijati žicu ('katodu') da proizvedu oblak elektrona, a zatim su upotrijebili pozitivan električni naboj da ih oblikuju u snop (zraku) i u nešto ga upere. Treperavu sliku na ekranu vašeg televizora stvara snop elektrona/čestica koje udaraju u atome fosfora na unutrašnjoj strani ekrana, izazivajući njihov sjaj. To je katodna cijev.

Tada su jednog dana znanstvenici pokušali poslati snop elektrona kroz metalnu ploču s 2 proreza, postavljenu ispred stakla premazanogfosforom. Ono što se dogodilo šokiralo ih je, a svijet fizike preokre-nulo na glavu.

Ako su elektroni čestice, snop se trebao rasipati kroz dva proreza i oblikovati dvije uredne ravne mrlje na fosforu, baš kao da se radi o brzim zrncima pijeska. Umjesto toga, elektroni su prešli iz čestica u valove, prošli kroz proreze na način kako bi prošla svjetlost ili zvuk, proizvevši uzorak preklapajućih kružnica, kao kad bacite dva kamen­čića u vodu.

"To je nemoguće!" viknuo je znanstveni svijet... sve dok isti rezul­tat nije postignut desetak puta u desetak laboratorija na desetak razli­čitih načina.

Ono što je još zanimljivije, daljnja su proučavanja pokazala da u slučaju kad mogu 'birati' hoće li se ponašati kao čestice ili kao valovi, elektroni uvijek odaberu biti valovi... osim ako ih netko ne gleda, u kom se slučaju odmah počnu ponašati kao čestice. Bez promatrača elektroni (i sve drugo, kako saznajemo) postoje samo kao matematička mogućnost, potencijal, baš kao što je kolut filma u vašem mjesnom ki­nu "potencijalna filmska stvarnost". Samo kad ih netko gleda — netko živ — elektroni iziđu iz svoje limenke s kolutom filma i na filmskom se platnu naše stvarnosti prikažu kao čestice.

Što je na neki način slično priči o kralju Midi, koji je poželio da se sve što dotakne pretvori u zlato. Fizičari u današnje vrijeme vjeruju da se na sličan način sve što pogledamo pretvara u stvarnost (premda, za razliku od Midinog zlata, naša se 'stvarnost' čim skrenemo pogled opet rastapa u mogućnost). U jednoj od najboljih knjiga na tu temu, napisa­noj za laike, Hologramski svemir (The Holographic Universe), autor Michael Talbot citira fizičara Nicka Herberta i njegovu izjavu da ga je ta spoznaja natjerala da o svemu iza sebe misli kao o "radikalno neo­dređenoj kvantnoj juhi u neprestanom pokretu" koja se pretvara u fi­zičku stvarnost čim se on okrene i pogleda je, tako brzo da se to doima trenutačnim.

Ali odakle dolazi ta juha i od čega je sastavljena?

U drugom pokusu fizičari su otkrili da ako rascijepe atomsku česticu na dva dijela, te dvije polu-čestice odlete u prostor, okrećući se kao ko­šarkaške lopte i krećući se u smjeru suprotnom od one druge. Ali kad su fizičari jednu od polu-čestica pustili kroz prorez koji bi joj promije­nio smjer vrtnje, otkrili su da je i druga polovica čestice — koja je sad već bila kilometrima daleko — istoga trena promijenila smjer svoje vrtnje kako bi odgovarao onome druge polovice. Pokus je bio pažljivopostavljen i organiziran tako da se onemoguće svi izgledi komunika­cije između dvije čestice.

I opet su znanstvenici zinuli u čudu. Druga čestica nije promijenila vrtnju nakon vremena koje bi bilo potrebno da informacija o promjeni stigne do nje čak i da je putovala brzinom svjetlosti — promjenila je smjer vrtnje brže od brzine svjetlosti: istoga trenutka.

Implikacije su bile od one vrste da vam se zavrti u glavi. Kad biste, recimo, željeli razgovarati s osobom koja se nalazi na planetu što kruži oko zvijezde udaljene pet milijuna godina svjetlosti odavde, i kad biste za to koristili svjetlosnu zraku, prošlo bi pet milijuna godina prije nego bi ta osoba dobila vašu poruku. Takva se komunikacija očigledno ne doima previše praktičnom, s obzirom na trajanje životnoga vijeka lju­di. Čak i da se radi o udaljenosti od samo pedeset godina svjetlosti, ne bi nam bilo od previše koristi.

Ali ako se negdje između ta dva planeta nalazi zvijezda koja ispušta čestice (kao što rade mnoge zvijezde, a pogotovo neutronske zvijezde), mogli bismo postići trenutačnu komunikaciju — kao da telefoniramo u drugi kraj grada (zapravo i brže, jer telefon još uvijek mora koristiti elektrone koji putuju brzinom neznatno manjom od brzine svjetlosti). Teoretski, trebali bismo samo modulirati (promijeniti vrtnju) snopa čestica koje nastaju rascijepom čestica unutar zvijezde, a osoba na dru­gome kraju tog golemog prostranstva istoga bi trenutka vidjela promjenu na česticama na svome kraju.

Naravno, isprva se to čini nemogućim. Jedan od Einsteinovih te­meljnih principa — gregorijanska bajalica fizike — kaže da ništa ne mo­že premašiti brzinu svjetlosti. Kad biste je poslali brzinom svjetlosti vašoj bi poruci trebalo pet milijuna godina da prijeđe udaljenost koju svjetlo prijeđe za pet milijuna godina. Albert Einstein je 1935. godine zajedno s još dvojicom kolega objavio znanstveni rad u kojem je bilo istaknuto da je unatoč tome što dokazi pokazuju da se nešto očigledno kreće brzinama većim od brzine svjetlosti, takvo kretanje prema matematičkim postavkama nemoguće. Paradoks. I tako su to nazvali (i još nazivaju) Einstein-Podolsky-Rosenovim paradoksom (EPR).

Danski fizičar Niels Bohr istaknuo je da Einstein, Podolsky i Rosen u svojim pretpostavkama o česticama koje se proučavaju čine osnovnu pogrešku. Pretpostavljali su, rekao je Bohr, da su čestice stvari, da su razdvojene jedne od drugih, da svaka postoji nezavisno. Sto ako su, upitao je Bohr, dvije čestice — premda razdvojene milijune kilometara — zapravo dio iste stvari, još uvijek samo dvije komponente izvorne rascijepljene čestice, i po njihovu shvaćanju uopće nisu razdvojene? A što ako to znači da stoga, budući da su obje dijelom jedne cjeline, kad utječemo na jednu istovremeno utječemo i na drugu?

Kako su ponovljeni eksperimenti pokazali da je Bohr vjerojatno imao pravo, njegovo tumačenje Einsteinove matematike i njegove na­pomene postale su poznate kao Kopenhagensko tumačenje, a fenomen koji je opisao kao fenomen non-lokaliteta. Sad ga mnogi smatraju temeljnim principom u kvantnoj fizici... premda implicira da su vrijeme i prostor mnogo drukčiji no što smo dosad o njima razmišljali. Više su zamisao u nekom univerzalnom umu nego fizička stvarnost u nekoj univerzalnoj stvarnosti.

Nedavno je Rupert Sheldrake istaknuo da se čini da se životinje če­sto ponašaju u maniri non-lokaliteta. Kad je 30-tih godina dvadesetog stoljeća određeni broj ptica u Engleskoj naučio kako otvarati čepove na bocama s mlijekom koje su mljekari ostavljali ispred kuća, odjednom su to znale ptice širom Europe. Brzina kojom se to znanje proširilo po­ništava mogućnost da je jedna ptica učila drugu... a Engleski kanal predstavljao je dodatnu barijeru, budući da se nije radilo o pticama selicama, nego ptičicama manjima od vrapca.

Nova fizika implicira da svijest priziva svemir u postojanje te da svijest nije ograničena na jedno mjesto.

Jedno od tumačenja je da je svemir napravljen od svijesti... i ničega drugog.

                Taj fenomen trenutačnog dijeljenja udaljenog znanja, koji Sheldra­ke naziva morfnom rezonancijom, implicira da se i ljudi mogu ponašati analogno Einsteinovim i Bohrovim subatomskim česticama. Kad do­voljan broj ljudi nauči nešto novo, odjednom dolazi do pomaka, rezon­ancije u ljudskom morfnom polju i svi znaju taj novi podatak. Postoje nebrojeni primjeri za to, od brzine kojom šale putuju zemljom do toga kako se kulture mijenjaju bez očite organizacije