Tišina se potpuno spustila nad Kotlinu Razbijenog Lunara, Kotlina je netom iz bojnog polja postala Odjek Nečega Svetog – bila je sve samo ne Smiraj i Spokoj. Osvit (athu. zora) je stalno pokušavao eksplodirati, ali sve je više implodirao – kao da se dvoumi, kao da se boji zakoračiti na tlo koje je odjednom nakon bitke postalo natopljeno čudima magije.

Aer i okolina mirisali su na munje i gromove, tlo pod nogama bilo je toplo iako su vatre bitke odavno zagasle (athu. ugasle). Zoronosci su stajali u tišini oko Alantaela, nisu govorili, bili su izuzetno ponosni što su postali dionici (athu. sudionici) netom završene bitke – ono što su vidjeli i doživjeli jednostavno je bilo fantastično, pravi Skidovel (athu. apokalipsa, objava, otkrivenje).

Divana je stajala sama malo dalje od Zoronosaca, sama i šutljiva, još uvijek njezina odjeća iskrila je i svjetlucala od Magije Elire i Steluara, kroz tijelo je još uvijek osjećala strujanje blagog tona Melodije Sjećanja. Alantael joj je prišao i odmah pitao: Što to znači – Nisam pobijedio, naučio sam disati, Tamu …? Divana se okrene i uz širok osmijeh mu kratko odgovori: Probaj pogoditi, Kavaliru! Pogledaj me i pogodi!

Zoronosci su brzo podignuli šator-bivke, pa je tabor-bivak ubrzo utonuo u blaženi San. Divana je te Noći u Snu vidjela Ogledalo, a u njegovom odrazu žensko dijete u čijim je očima vidjela dvije zjenice – jedna svjetla kao Stelar, druga tamna kao Bezdan (athu. ponor). Djevojčica je pružala ruke prema Divani i tiho govorila: Ja sam Ravnoteža koju nosiš u sebi, ja sam ono što se mora roditi.

Divana se probudi okupana znojem, tijelo joj je drhtalo, nije znala jeli to strah ili tuga … Svijet kakav je upoznala nestajao je, rađao se neki novi Svijet.

Alantael je okupio Uglednike Zoronosce oko tabor-vatre. Plamen se lomio na njihovim oklopima i pri tomu stvarao Sjene koje su treperile kao Duhovi poginulih Zoronosaca. Ubrzo Alantael je sam sebi postavljao pitanja i odmah davao odgovore, a svi ostali pozorno su ga slušali: Oni … ta Bića, Steluari se zovu, rekla mi je Divana. Nisu od Svjetla, nisu od Tame, nisu Bogovi, nisu Duhovi … Možda su ono što bi mi mogli postati, ako naučimo disati Svjetlo i Tamu istodobno.

Bilo kako bilo, oni su nas ipak spasili! Možda nismo bili dostojni, ali još uvijek nismo izgubljeni! Alantael uhvati u ruku kamen i opet primijeti: Ovaj kamen … nije hladan. Kao da ima nekakav ritam, a ako ga približim Srcu – odzvanja! Kao da su nam ostavili znak, možda kao podsjetnik na ovu bitku, a možda je to i veza s njima!