Odjednom, Svjetlo i Tama više nisu u suprotnosti, postali su suputnici. Dakle, Alantael i Divana odlučuju krenuti prema Tamnoj Dolini i napokon pružiti Noćohodima Svjetlo Nade. Tamna Dolina mjesto je gdje riječi odjekuju jekom Sjećanja, a Sjene imaju Dušu.

Te Noći, nakon tajnovitog susreta na Elezeru, Aer (athu. zrak) se promijenio, ptičji pjev je utihnuo, Parodima se spustila s planina i nije mirisala na vlagu, mirisala je na Sjećanje. Divana je koračala ispred Alantaela, ogrnuta ogrtačem svjetlo-pepeljaste boje, možda je ogrtač bio čaroban, tkan od pepela i niti svjetlosti, jer bio je to poklon njezinog Kruga Noćurica.

Kad su stigli do ruba Doline, puknuo je prizor krajobraza kojeg Alantael i Divana do sada još nisu vidjeli – tlo je bilo živo. Čitav krajobraz Doline kao da je pulsirao, disao pod slabim Svjetlom, kao da nekakvo Srce kuca pod zemljom. Nebo iznad Doline bilo je Rastrgano, a kroz oblake izmjenjivala se plava i crvena Svjetlost u bljeskovima kao da je to ostatak sukoba dviju drevnih Magija iz Davnih Vremena.

Alantael začuđen progovori: Ova Tama kao da je živa, kao da ima bilo, kao da diše … Nikada do sada nisam tako zamišljao Tamu. Divana mu mirno i tiho odgovori: Ovo nije Tama Alantael … ovo je Rana Svijeta Poznatoga. Divana stane, spusti se na koljena i položi dlanove na tlo: Luminare, nimeya thara! (athu. drevni magijski jezik Alanumir). Na Alantaelovu začuđenost, tlo je odgovorilo: Aelnahl Kaenthur Vormyr!

Sve je to nalikovalo kao nekoj molitvi za oprost, a sam zvuk kao da se slio u Tišinu. Iz dubine Doline, iz Tame guste poput Vatrodima, nešto se pomaknulo – ne neprijateljski, ne prijateljski … već oprezno! Bila je to Sjena koja se odjednom odvojila od stijena, a potom se uobličila u likoblik žene čije su oči svjetlucale srebreno. Na sebi je nosila staro grboslovlje Noćohoda – trostruki prsten Tame i Svjetla.

Likoblik Noćohode progovori: Vi … vi ste Svjetlohodi, pa ipak koračate našim putom! Zašto? Zašto ste došli u naš Dom Zaborava? Divana pogleda u Alantaela, zaustavi ga u namjeri izvlačenja Oštrosijeka, bez riječi, samo pogledom, iskorakne i odgovori Noćohodi: Došli smo jer vjerujemo da u vama postoji još glasa. Uvjereni smo da niste sve izgubili, nije sve nestalo, samo je utišano.

Tada se iz Mraka pojavi još tri likoblika: Primus – ratobor, Mrazid – žena i dijete. Njihove oči su bile bezbojne, ali u njima je titrala želja za prepoznatljivosti. Noćohoda mirno odgovori: Nismo mi bez glasa Noćurice, samo nas Svjetlo ne želi slušati.

Sada Alantael zakorači pridržavajući dršku Oštrosijeka koji je počeo svjetlucati: Onda neka ovo Svjetlo služi slušanju! Nitko vas neće više osuditi dok ne čujem Istinu koja vam je oduzeta! Divana u čudu pogleda Alantaela, bila je svjesna da je u njemu probuđen prkos drevnih Čuvara Svjetla – napokon je shvatila kako je Alantael zapravo taj koji spaja Krajnosti.

Noćohoda se spusti na koljena i rukom razgrne Zrnoprah. Iz tla se pojavi Vatrodim koji se brzo raziđe i pokaže stari kameni krug – Svetište.