Nakon Bitke Tri Sjene dogodio se susret - Susret Tri Duše ispod Tri Krugokreta. Taj susret povezivala je Krv i Vrijeme, a dogodio se pod Svjetlom koje je skrivala Tama. Naime, Svjetlo i Tama nakratko su poželjeli jedno drugo, proželi jedno drugo - nekako ispunili i obuzeli jedno drugo. Bio je to susret - intiman, tih, pun nerazjašnjenih pitanja i sudbinskih slutnji.

Noć je disala Plavo, tri Krugokreta visjela su na Ninebu blizu Lunara, Nebo je izgledalo kao da je ranjeno u nedavnoj bitki: bilo je nekako blijedo, krvavo, prozirno ... Na obali Elezera, čija površina je odražavala slomljeno Ninebo u svojim ledostaklenim vodama, stoji Divana ogrnuta u sivi ogrtač. Pored nje je Alantael, a iz očiju kao da mu iskre vatre netom završene bitke. Između njih je Akseben, gotovo nestvarna, gleda ih naizmjenično, sluša ih, a njih dvoje osjećaju kako ona zna više od njih samih.

Alantael progovori pogledom uprtim u vode Elezera: Gledam ove vode, kao da svaka kap zna više o Tami nego ja. Opet, kažete mi obadvije da smo pobijedili Tamu! Ako je to pobjeda, zašto su vode nemirne? Divana mu odmah odgovori: Tama ne umire Alantael. Tama ponekad šapuće, a ponekad šuti jer ju je Svjetlo izmorilo. Alantael se okrene prema Divani: To je odgovor Noćurice, Čarobnice ... ali ja želim znati odgovor žene! Vjeruješ li ti doista kako se Noćohodi mogu vratiti na stranu Dobrog?

Divana nije odmah odgovorila, pružila je svoje dlanove iznad jezera, voda se smirila i prikazala lice Nereume koja je kroz valove progovorila: Nismo mi tvoja Tama, ti si naša Zora! Nakon toga Divana odgovori Alantaelu: Nije pitanje mogu li Noćohodi promijeniti stranu, pitanje je - može li ta strana njima oprostiti! Sada se po prvi put u raspravu uključila i Akseben:

Noćohodi su ono što bi bili i mi kad bi ostali bez Sjećanja. Noćohodi su ogledalo nas samih. Mi se bojimo Noćohoda jer u njima vidimo sebe kad prestanemo biti Svjetlo. Alantael je u čudu gledao Akseben, u njezinim očima vidio je svjetla Astralika koja ispunjavaju Svealan: Ti znaš nešto što mi ne znamo, govoriš kao da si zapravo uvjerena u to. Akseben se blago osmjehne: Znam dovoljno i zato vas podsjećam - Tama nije neprijatelj, Tama je granica na kojoj nestaje Mrak i na kojoj Svjetlo lako može oslijepjeti.

Sada se uključi Divana: Lako je to govoriti Dijete, ali ja sam vidjela kad su Noćohodi odvukli u Tamu cijele gradove, vidjela sam kako Noćohodi živa Bića pretvaraju u Sjenovite Stvorove ... gdje je tu granica, gdje tu počinje Mrak? Akseben tiho odgovori: Majko, ti si njih pretvarala u Vatroprah ... samo, tvoj Vatroprah nije crn, on svjetluca. Odjednom između njih stane Alantael: Obije ste u pravu, Noćohodi su Grijeh Svijeta, ali su i Sjećanje Svijeta. Ako ih uništimo - zaboravit ćemo što nas je stvorilo!

Divana ga pogleda zahvalno: Možda i ti znaš nešto više nego što želiš znati, Alantael? Akseben ih istodobno uhvati za ruke, njezine oči isijavale su iskonsko čisto Svjetlo: Vas dvoje, vi ste Svijeta Dva, Svijeta Dva koji jedan bez drugog ne mogu ... Vi ne znate, nisu svi Noćohodi izbrisani i pali! Neki od Noćohoda sklonili su se u Tamnu Dolinu gdje čekaju poziv za povratak - ne očekuju osvetu, očekuju poziv!

Alantael pomalo zbunjeno pogleda u Akseben, a potom Divanu, pa vrati pogled: Tko ih zapravo treba pozvati i kamo? Akseben se glasno nasmije: Ti, ili Ona ... ja još ne mogu! Svjetlo koje ste započeli još niste završili! Možda bi to trebali zajedno vas dvoje! Divana brzo doda: Ako Noćohodi čekaju, možda je onda došao trenutak gdje mogu biti pozvani. Akseben uz smiješak odobri: Da, ne Svjetlo, ne Tama, već Pamćenje!

Alantael odahne, podigne pogled prema Vrištokreštu: Osjećam miris Mrazokapa, dolaze s Hladnih mora ... pogled tada spusti natrag prema površini jezera - vidi tri Likoblika: Majka-Kćer- Otac. Bio je to odsjaj Novog Svijeta, Svijeta koji tek treba biti rođen.