Kultura bez pripovjedača na kraju će prestati biti kulturom,

- Ari Ma'ayan, duhovni učitelj, američki starosjedilac iz plemena Muskogee Creek

Jedna od najvažnijih izgubljenih "tajna" drevnih ljudi iz Starijih Kul­tura, jest kako izvesti obred ili ceremoniju. Na neki način i nije posve točno da smo to izgubili: umjesto toga, naše smo obrede iz stvari koje nas podsjećaju na svetost sveg života pretvorili u proslave konzume-rizma, kao da je sam po sebi vjera. Naša je kultura iz svakodnevnog života odstranila sve sveto, a dani koji su nekoć bili svetkovine sad su samo praznici.

Nije čudo da je Thoreau napisao: "Većina ljudi živi životom tihog očaja." Zaista je tako, velikim dijelom stoga što je naša kultura život — taj veličanstven dar, tu čudesnu priliku da iskusimo svijet — ogoljela od njegove čudesnosti. Korporacije su čak otišle korak dalje: u većinu od 20.000 ili više TV reklama koje prosječni Amerikanac vidi svake godine, ugradili su poruku da je "cilj života kupovati"— više, bolje, novije, poboljšano da bi se ostvario viši društveni položaj. Gledano iz te perspektive, možemo reći da nismo živote učinili samo običnima, nego i jeftinima: većina ljudi danas polaže svoje nade, strahove i snove pred oltar konzumerizma (naljepnica za auto često viđena na američkim cestama: "Pobjednik je onaj tko umre s najviše igračaka" vrlo je rječita objava te 'religije' konzume­rizma). Nadaju se boljem autu, boje se gubitka po­sla, sanjaju o većoj kući.

 

Shvaćali mi to ili ne, životi nam jesu ispunjeni obredima. Tu je obred ispijanja prve jutarnje kave, čitanja novina, vožnje na posao, odlaska na stanku za ručak, gledanja omiljenih TV emisija, odlaska na počinak. Za većinu ljudi to su 'nesvjesni' obredi. Činimo ih ne razmišljajući o njima, ne shvaćajući da su zauzeli velik dio naših života. Da su postali našim životima.

 

Pradavni narodi, kao i plemena koja žive još i danas, te obične ob­rede svakodnevnoga života najčešće koriste kao budnice, podsjetnike na postojanje izuzetne duhovne vitalnosti života. Ostatke toga imamo u obredu molitve zahvalnice prije jela, premda je taj obred u moder­nom društvu gotovo izgubljen. Dok smo se pripremali za određen ob­red, jedan mi je apaški starješina rekao da tijekom prikupljanja drva moram svaku grančicu pitati želi li postati dijelom vatre koja će zagri­javati kamenje za 'kolibu znoja' (vrstu saune). Dodao je da moram poslušati odgovor i ozbiljno ga shvatiti: one grane koje kažu "ne" mo­raju biti ostavljene u šumi. To nije bilo nešto što se primjenjuje samo u prikupljanju drva za obred znojenja; svaki čin, u svakom trenutku sva­koga dana — rekao mi je — prilika je za komunikaciju s Velikim Du­hom koji je prisutan u svemu stvorenome i koji nam se obraća kroz svijet oko nas.

 

Vjerujući da put prema sreći vodi kroz potrošnju i kupnju, toliko smo toga izgubili na oltaru konzumerizma. Dva tjedna prije pisanja ovog poglavlja održao sam predavanej i potpisivanje knjiga u jednoj knjižari na sjeveroistoku države. Tema predavanja bio je ADD (sin­drom nedostatka pažnje), o kojemu sam pisao u šest svojih knjiga. Iz­nosio sam prijedloge i zamisli o tome kako se roditelji i djeca mogu nositi s ADD-om i ostalim takozvanim "smetnjama u učenju". Nakon govora sjedio sam za malim stolom i potpisivao knjige, kad mi je pri­šao par u ranim četrdesetima. On je na sebi imao poslovno odijelo, ona skupu i modernu haljinu. Objasnili su mi da su u knjižaru došli sa sa­stanka s jednim klijentom muževe tvrtke. Tad je žena, obraćajući se većinom meni, ali i tucetu drugih roditelja, rekla nešto što mi je iza­zvalo oštru bol u prsima.

"Znate kako većina ljudi ima vikendicu, brodić ili idu na krstare­nja?" upitala je. Kimnuo sam, ne znajući što namjerava reći. Glas joj je imao ljutitu notu, bolnu ogorčenost osobe koja osjeća da joj je život podijelio loše karte. "Pa, Billy je naša vikendica, naš brodić, naše krstarenje," rekla je. "Billy ima ADD i nikako mu nije išlo u školi pa smo ga upisali u internat, odakle je pobjegao, ali policija ga je uspjela uhvatiti. U pritvoru se potukao sa zatvorskim čuvarem koji ga je poku­šao napastovati pa su mu sad još prikvačili optužbu za napad. Tek mu je 16 godina, a već je maloljetni delinkvent. Advokatu smo platili 3000 dolara da uvjeri sud neka odbace optužbu pa je Billy sad u dječjoj psi­hijatrijskoj bolnici. Sve nas to košta više nego brodić ili vikendica, a ne vidim kraja tome. Do njegove 18-te bit ćemo bez prebita novčića."

U njezinu se glasu čula nehinjena bol i ljutnja, a iste sam osjećaje vidio u pogledu njezina supruga, koji je klimao u znak slaganja s njom, Vjerovali su da im je njihovo dijete oduzelo blagoslove koje im je obe­ćalo ovo naše društvo. Ukrao im je priliku za sreću. Oduzeo im je cilje­ve koje su se cijeloga života tako trudili postići.

 

U njihovu umu, najsvetiji i najznačajniji obredi života bijahu otići u vikendicu, provozati se čamcem po jezeru i jednom godišnje otići na krstarenje. Mogao sam ih samo pogledati i reći: "Nadam se da će vaš sin kroz to iskustvo proći bez trauma. Psihijatrijske bolnice znaju za djecu biti izuzetno bolna mjesta."

"Oh, on će se izvući," rekao je njegov otac. "On pred sobom ima cijeli život. Ali ne znam hoćemo li se mi izvući."

Ogledao sam se po skupini od desetak ili više parova roditelja koji su čekali da im potpišem knjigu — otprilike pola njih je klimalo glava­ma u znak slaganja. I oni su bili zabrinuti da će im "poremećaj" njiho­ve djece oduzeti sreću koju im obećaje vjera konzumerizma.

 

Četiri dana prije nego što pišem ove riječi, bio sam u Njemačkoj sa

svojim prijateljem i mentorom, GottfriedomMullerom. Šetali smo nje­govom omiljenom stazom kroz šumu — koju on naziva svojim "proro-kovim putem" — a on mi je pokazao stablo što je raslo sa strme padine. Korijenje mu se omotalo oko stjenovite izbočine i preko nje, smeđe na pozadini od tamno sivog granita. "Pogledaj kako si je korijenje pro­našlo put," rekao je. "U tome je život, inteligencija. Duh."

Dotaknuo je stablo i rekao: "Hvala ti za tvoj život, za to što si ovdje i što moj život činiš boljim."

I ja sam dotaknuo stablo i izgovorio tihu molitvu.

Nekoliko koraka dalje, zastao je i pokazao na stabla bez lišća (bila je rana zima) što su obrasla planinu s druge strane doline. Stotinjak metara ispod nas žuborila je rijeka Steinach. U zraku se osjećao miris snijega, a studen mi je škakljala nos. "Thomase, mi sve to vidimo," rekao mi je. "Čuješ rijeku, osjećaš studen zraka." Oči su mu zasuzile; imao je 84 godine i često je znao spomenuti da će uskoro 'krenuti da­lje'. "Život je tako dragocjen i rijedak dar," rekao je. "Pomisli samo na sve ljude koji su nekoć bili živi, a danas više nisu. Što bi oni dali da mogu stajati ovdje i udisati ovaj zrak. Život je takav dar."

Za Gottfrieda Mullera, kao i za mnoge narode Starijih Kultura, ob­red šetnje kroz svakodnevni život ispunjen je podsjetnicima na svetost života. U tim trenucima shvaćamo — u potpunosti — sreću i ispunje­nost značenjem koju nam naša potrošačko/korporacijska Mlađa Kul­tura obećava tisuću puta na dan, ali nikad nam to zapravo ne može dati.

 

Uz "obične" svakodnevne obrede, imamo i svjesne i namjerne obrede. Takvi su, na primjer, vjenčanja, odlazak u crkvu ili sinagogu, obredi odrastanja itd.

Gotovo svako ljudsko društvo ima takve obrede, ceremonije koje označavaju ulazak u određeno životno razdoblje ili izlazak iz njega. Doduše, u modernom društvu ti su obredi nažalost također pretvoreni u "festivale konzumerizma" pod vodstvom 'svećenika' u liku savje­tnika za vjenčanja ili cijelih odjela u robnim kućama posvećenih is­ključivo Božičnim darovima ili unajmljenog Djeda Božičnjaka.

To je pogotovu razorno za našu djecu — obredi odrastanja vuku korijene iz najstarijih vremena ljudske povijesti, što jasno pokazuje njihovu važnost. Našoj su djeci ostali samo matura i odlazak u vojsku, a čak i oni više nisu nešto posebno. Djeca iz religioznih obitelji imaju krizmu, Bar ili Bat Micvu, ali to su rijetki. U bezglavoj trci prema "bo­ljem životu" koja je dovela do eksplozije obitelji s oba zaposlena rodi­telja i odbacivanja povijesnih kulturnih obreda, takvi su više iznimka nego pravilo.

A ipak, našoj su djeci potrebni obredi odrastanja: prema izvješću Američkog zavoda za zdravstvenu statistiku, između 1970. i 1990. po­dvostručio se broj samoubojstava među djecom dobi od 15 do 19 godi­na. Samoubojstva i ubojstva odnose trećinu života američkih tinej­džera.

Obredi su, na mnoge načine, važan dio ljepila koje drži na okupu drži kulturu, obitelj ili vezu. U modernom društvu svjedoci smo brzog nestajanja obreda i pretvaranja neobičnog u obično. Vođe nekih institu­cija osjećaju nelagodu pri samom spomenu obreda pa osjećaju potrebu maknuti ih iz svog života i života drugih, dugima se pak jednostavno žuri doći doma i gledati omiljenu TV seriju. Nakon što je pročitao prvu inačicu ovog poglavlja, jedan mi je prijatelj poslao e-mail u kojemu je primijetio:

 

Ironično je da sam baš večeras razmišljao o tome kako obredi (čak i oni crkveni) više nisu kao nekad. Večeras mi je kćer bila primljena u važnu organizaciju u svojoj školi. U vrijeme kad smo ti ja odrastali, učitelj bi se naširoko raspričao o ljudskim vrijednostima djece kojoj se toga dana odaje priznanje, ali večeras je govornik Četvrtinu vremena protratio na bockave primjedbe na račun toga da današnjim klincima "nisu sve na broju". Znam da to nije vrsta obreda o kojoj govoriš u knjizi, ali mislim da ipak postoji nešto zajedničko — opća sklonost ne-prepoznavanju onoga što je važno.

 

U svojoj knjizi The Prophet's Way (Prorokov put), podrobno sam opisao dio obreda ulaska u pubertet jedne apaške djevojčice. To je ob­red star tisuće godina, a bilo je očigledno da je preobrazio tu djevoj­čicu. Slični su obredi dijelom svakog društva Starije Kulture koje sam proučavao.

Sudjelovao sam u mnogim obredima bubnjanja, razgovora u krugu, ceremonijama znojenja i mnogim drugim obredima sjevernoameričkih starosjedilaca, australskih Aboridžina i afričkih domorodaca na četiri kontinenta: svaki je od njih bio bogat značenjem i značajem, za samog pojedinca i za cijelu kulturu. Jedan od najčešćih obreda američkih sta­rosjedilaca jest razgovor u krugu, gdje ljudi posjedaju u krug, a zatim se sveti predmet (štap, orlovo pero ili nešto treće) predaje od osobe do osobe. Govoriti smije samo osoba koja drži sveti predmet, a u većini plemena ostali sudionici iz poštovanja prema osobi koja govori čak spuštaju pogled i izbjegavaju gledati je u oči, kako bi se mogli bolje usredotočiti na njezine riječi. Predmet ide od osobe do osobe, nitko nikada ne prekida ili upada u riječ, niti komentira ili postavlja pitanja sve dok ne dođe red na njega. Ako se osoba slaže s govornikom, dopu­šteno je ispustiti tih zvuk, ali to je sve. Kad god netko dođe na red, prvo zahvali Stvoritelju za priliku da bude tamo, roditeljima što su mu dali život, svim nazočnima zato što su s njim podijelili svoje riječi i zato što slušaju njegove. Tek tad počne govoriti što mu je na umu. To je nevjerojatno iskustvo koje čovjeka duboko povezuje s ostalima, is­kustvo koje vježba ne samo strpljenje nego i poštovanje.

Stari su narodi shvaćali važnost obreda i njima su ispunili živote. Bio je to način dovođenja predvidljivosti u svijet pun nesigurnosti, ali istodobno i način stalnog podsjećanja na prisutnost i svetost duha koji ispunjava svijet.

Dave deBronkart, jedan od urednika ove moje knjige, napomenuo je da su ga na vjeronauku prije obreda krizme učili da je "sakrament vanjski i vidljiv znak unutrašnje i duhovne uzvišenosti." Obredi nisu samo predstave, oni zaista mogu produbiti iskustvo. Dave je dodao: "Obredi i ceremonije su podijeljeno iskustvo koje postaje vibracija zajednička svima nama koji živimo u današnje vrijeme, a koja je u skladu s vibracijom naših predaka kroz sve naraštaje. Pretpostavljam da nije slučajnost da svaka ugnjetavalačka vlada koja želi uništiti neku kulturu prvo uništi njezine obrede i ceremonije... ali ako se ti obredi i dalje mogu izvoditi u tajnosti, kultura se obnavlja čim ugnjetači odu.

Možete u svoj život vratiti obrede i ceremonije — i odmah ćete primi­jetiti promjenu kvalitete života koja će biti izravna posljedica toga. Možete ih povremeno mijenjati, možete izmisliti vlastite obrede ili možete posuditi one starih naroda.

Na primjer, moja supruga i ja dan započnemo jutarnjom petminutnom meditacijom. Često prošećemo do malenog oltara što ga je u šumi nedaleko naše kuće sagradio Her Muller. Često izgovorimo zahvalu prije objeda ili posebnu molitvu prije čaše crvenog vina uz večeru pet­kom.

Održavamo jednu inačicu ceremonije sabata kojoj nas je poučio Herr Muller, a koju je on naučio od svog učitelja; subote ostavljamo slobodnima i taj dan provodimo opuštajući se, čitajući, razgovarajući ili u dugim šetnjama po šumi. Svakoga jutra, prvih petnaest minuta nakon buđenja, a prije ustajanja, jedno drugome posvećujemo posebnu pažnju, grleći se i razgovarajući o danu koji nas čeka, potvrđujući lju­bav koju osjećamo jedno za drugo. Sve su to obredi koje smo namjerno i svjesno uključili u svoj život, a kroz koje dolazimo u dodir sa svetim.

S prijateljima povremeno ekperimentiramo s razgovorima u krugu i drugim obredima. Razmišljamo o tome da jednom tjedno pozovemo prijatelje na zajedničku meditaciju (ako mi to putovanja dopuste), kao što smo činili prije mnogo godina u Michiganu i New Hampshireu, i da u naše vrtlarenje i prikupljanje bilja unesemo tračak obreda.

I vi možete stvoriti vlastite obrede i ceremonije. Nakon nekoliko tjedana svjesnog i namjernog truda postat će prirodnim dijelom vašeg života, ali podsjetnici će ostati.

 

Kad živite u zajednici, lako ih je ugraditi u samu strukturu zajedni­ce, što njihovo održavanje čini još lakšima, a umnogome im istodobno daje veći značaj i utjecaj. Jednom sam proveo sabat u zajednici Hasida u Jeruzalemu: razina podrobnosti u obredima bila je veličanstvena i snažna. U prvim godinama nakon osnivanja dječjeg sela Salem u dr­žavi New England (prije nego što je socijalna radnica prigovorila da smo previše "vjerski orijentirani" pa smo prestali), djed Irving bi sva­koga dana u devet ujutro i u tri popodne zazvonio zvonom i svi bi se odrasli (ponekad i neko dijete, ako bi htjelo) okupili u mojem uredu na petnaest minuta meditacije ili tihe molitve, svatko prema vlastitim že­ljama. Zajednice organizirane oko određenih ciljeva pronađu mnoge načine kako jednostavno i prirodno ugraditi obrede u svakodnevni ži­vot.

U tim obredima, u zahvali za jelo koje jedemo ili za šetnju po šumi — ili čak niz gradsku ulicu, primjećujući travu, grmlje i stabla — obna­vljamo povezanost s davnim precima. Na taj način u današnjost i u budućnost dovodimo njihovu mudrost, njihov održiv način života, nji­hov svjetonazor... koji potom možemo podijeliti s drugima.

U tim bismo obredima mogli pronaći najveću priliku za preobrazbu naše Mlađe Kulture.