Život na selu donosi zanimljive uvide.

Prošloga sam ljeta upoznao američku urođenicu i iscjeliteljicu. Re­kla mi je da kad ode u šumu ili na livade ne vidi samo stabla, biljke i životinje, nego i njihove duše te da čuje i osjeća njihove svijesti. Stabla joj kažu o svojim životima, bolima i radostima, biljke joj kažu koje su ljekovite a koje otrovne za ljude. Životinje joj daju upute kako živjeti u skladu sa zemljom, a sama joj se zemlja obraća prepoznatljivo žen­skim glasom.

'Tako su starosjedioci oduvijek doživljavali žive stvari na ovome svijetu," rekla mi je. "Vi bijelci ovamo ste došli slijepi — i još uvijek ste slijepi."

Isprva sam na njezine riječi primijenio atomistički pogled 'bijelog Europljanina'. Antropomorfizirala je, projicirala vlastite misli i želje na druga živa bića. Nije ih stvarno čula, nego je govorila u poredbama, premda je ona tvrdila da misli doslovno. Krivo je tumačila prirodne fenomene, misleći — na primjer — da joj drveće klima ili se naginje prema njoj, a zapravo je to bio vjetar; ili je pak ptičju urođenu terito­rijalnost tumačila kao pokušaj osobne komunikacije.

               A onda sam shvatio da radim baš ono što sam njoj pripisivao: proji­cirao sam vlastito gledište na njezine riječi. Kad zapadnjačka znanost gleda na drevne narode i započne ovakvu vrstu analize, to je jednaka projekcija, odraz sustava vjerovanja — to jest baš ono što pripisujemo njima.

Pa sam otišao u šumu u blizini svoje kuće u Vermontu.

"Ima li u vama svjesnoga života?" rekao sam tiho, gledajući javor i smreku. Blago su se njihali na vjetru u daljini je zapjevala ptica, a u nos mi je ulazio miris mokre zemlje.

Zapitao sam se hoće li mi cijela šuma odgovoriti s "Živi smo", ali umjesto toga sam dobio vrlo snažan osjećaj pojedinačnoga života od svakog oblika koji sam pogledao. Svako stablo, ptica ili vjeverica, tlo pod mojim nogama prepuno mikroorganizama, sve je imalo vlastitu 'živost'. Poput pojedinaca glazbenika u orkestru, svirali su u skladu da bi proizveli prekrasan zvuk.

Podigao sam ruke s dlanovima okrenutima gore, zamišljajući kako se moj život miješa sa životom šume koja me okruživala i bijah ispu­njen uzbuđenjem dodira života Zemlje.

To je drukčija vrsta znanosti — znanost prvih ljudi koji su gledali život planeta. Kad mi je Jack Forbes, koji je prvi pisao o wetiko, rekao: "Urođenici ne vjeruju da samo ljudi mogu govoriti," osjetio sam trenu­tačnu povezanost s drevnim znanjem, nečim što je bilo skriveno ili izgubljeno tijekom naših pokušaja da sve na svijetu utrpamo u svoju za­misao o strojolikom sustavu. Baš kao što si naša Mlada Kultura nekoć nije mogla zamisliti da je svijet okrugao, jer se to nije uklapalo u tada­šnje doživljavanje stvarnosti, tako smo i mi odbacili veliki dio drevno­ga znanja, jer nam se ne uklapa u kartezijanski pogled na svijet.

Pokušajte to i sami. Spustite knjigu i iziđite van u prirodu, pokušaj­te komunicirati — osjetiti, razgovarati — s biljkama i životinjama oko sebe. Pronađite u sebi mjesto gdje još osjećate prisutnost života, mjes­to iz kojega možete posegnuti prema drugom životu, svem životu. Iz toga mjesta u kojemu sav život doživljavate kao svet, možete potom početi razmišljati o drugim stvarima koje možete učiniti da biste stvo­rili održivu budućnost.