Grabežljivački način na koji istrebljujemo druge vrste odražava se u opsjednutosti naše kulture gomilanjem bogatstva, često ne uzimajući u obzir posljedice koje to ima na ekosustav i ostale ljude, a istodobno je i uzrokovan njome. Ako je uzimanje izvora drugim vrstama prihvatlji­vo, zašto ne bismo uzeli izvore i drugim ljudima? Ako je iskorištavanje drugih vrsta dobra stvar, zašto ne iskorištavati i druge ljude? Razmo­trite ove statističke podatke iz Razvojnog programa Ujedinjenih na­roda:

 

• Tijekom prve dvije trećine dvadesetog stoljeća razlika u bo­ gatstvu najimućnijih i najsiromašnijih ljudi na svijetu rasla je polako, ali 1960. počela je eksplozija rasta: do 1989. se 'uda­ljenost' između bogatih i siromašnih podvostručila.
• Od 1989. godine najbogatijih 20% svjetskog stanovništva nad­zire 82% svjetske imovine, dok najsiromašnijih 20% ima pris­tup samo 1.4% svjetske imovine. To je nesrazmjer šezdeset pre­ma jedan. Takvoj smo se neravnoteži približili tik prije sloma burze 1929. godine (omjer je tada bio 40:1), ali ako izuzmemo taj period, nikad dosad nije viđen takav omjer u nekoj "demo­kratskoj" privredi koja je preživjela, premda je uobičajen u
  onima koje su skočile iz demokracije u diktatorstvo ili anarhiju — poput brojnih afričkih nacija, predratne Njemačke, Francuske prije revolucije, itd.
• U državama sjeverne hemisfere (Sjeverne Amerike, Europe, Sjeverne Azije) živi samo 25% svjetskoga stanovništva, ali oni troše 70% ukupnih svjetskih energetskih izvora, jedu više od 60% hrane i troše više od 85% drva. Dok gomilamo bogatstvo i trošimo izvore, oboje nevjerojat­ nom brzinom, svakoga sata u svijetu od gladi umru tisuće ljudi.

 

Usredotočenje moći i imutka u rukama samo nekoliko bogatih po­jedinaca i multinacionalnih korporacija neke je poslovne ljude i poli­tičare učinila bogatima, ali također uništava svjetske izvore: izravno se natječemo sa svim drugim oblicima života na planetu. Rast je moguć sve dok "tamo vani ima još". Sad kad se približavamo zatvorenim gra­nicama mogućnosti našega planeta da nas prehrani i preradi naš otpad, "održiv rast" treba sagledati kao ono što jest —proturječje. (To je bri­ljantno izloženo u knjizi Beyond Growth (Dalje od rasta, 1997), pro­fesora Hermana Dalvja, ekonomista Svjetske banke.)

Čak i ako nas priroda ne ubije, čini se da smo to nakanili učiniti sami. Uporaba pesticida od II svjetskog rata porasla je 3000 posto, a ipak — više pesticida nije značilo manje kukaca. Naprotiv, danas nam kukci unište 20% više usjeva nego 1945, ali zbog rastuće otpornosti kukaca na pesticide i mehaniziranih tehnika ratarstva, proizvođači pe­sticida učinili su poljoprivrednike ekonomski ovisnima o svojim proi­zvodima. Bezopasne vrste kukaca izumiru, ali niti jedna štetna vrsta nije istrijebljena.

Ali dok kukci — koji mogu evoluirati kroz stotine do milijuna nara­štaja za trajanja samo jednog ljudskog naraštaja — postaju imuni na naše pesticide, isto se ne može reći za nas. To nas ostavlja ranjivima na otrove koje smo proizveli za ubijanje drugih vrsta.

Na primjer, u rujnu 1997. u New York Timesu izišao je članak re­portera Johna H. Cushmana, pod naslovom "Sve je više malignih bole­sti kod djece: sumnja se na nove otrove". Članak pokazuje da je broj oboljelih od raka među djecom strahovito skočio od 1970-tih (kad smo koristili mnogo manje od 50% poljoprivrednih kemikalija koje rabimo danas), do te mjere da će jedno od 600 djece rođene u današnje vrijeme oboljeti od raka prije navršene 10. godine. Rak u dječjoj dobi postao je druga najčešća smrtonosna dječja bolest, a odnosi 10% dječjih života. Od 1973. godine postotak oboljelih od akutne limfoblastične leuke­mije porastao je 27% u dječaka i djevojčica, a maligni tumori mozga za 40%.

Danas devedeset i devet % uzoraka testiranog majčinog mlijeka u SAD sadrži tragove DDT-a.

Istraživanja iz 1950. pokazala su da je 0.5% američkih muških stu­denata neplodno. 1978. godine taj je postotak iznosio 25%, a u pro­teklih 32 godine prosječna proizvodnja sperme u muškaraca smanjila se za 30%. Neki istraživači to pripisuju nakupljanju kloriranih hidro-ugljičnih pesticida (koji se često koriste u svrhu postizanja neplodnosti u kukaca), dok drugi nagađaju da neki oblici plastike koji se koriste u pakiranju hrane oponašaju ženski hormon estrogen i moguće prido­nose demaskulinizaciji muškaraca i povećanju rizika oboljenja od raka dojke i maternice kod žena.

Ali to je samo početak problema.

1960. godine je rutinsko dodavanje antibiotika u hranu stoke bilo praktički nepoznata pojava. Otada se davanje antibiotika tovljenoj sto­ci toliko povećalo da se u današnje vrijeme 55% sveukupne količine antibiotika proizvedenih u SAD daje stoci, bilo izravno ili putem hra­ne. To je stoku pretvorilo u golemo uzgajalište mokroorganizama ot­pornih na antibiotike.

Američka farmaceutska i mesna industrija ne smatraju to proble­mom (kao ni političari kojima svake godine daju milijune dolara) te nastavljaju podupirati rutinsko davanje antibiotika stoci koju se uzgaja za meso i mlijeko. Ali takav stav ne podupire niti jedna 'općepoznata' znanstvena činjenica. Europska zajednica zabranila je uvoz američkih mesnih prerađevina koje sadrže antibiotike.

Zašto? Istraživanja koja su toliko zabrinula Europljane pokazuju da je 1960. samo 13% stafilokoka bilo otporno na penicilin. Do 1988. je u Americi broj stafilokoknih infekcija koje ne reagiraju na penicilin 'ek­splodirao' na 90%. ('Otac' Muppeta, Jim Henson, podlegao je jednoj takvoj infekciji, unatoč golemu imutku i dostupnosti najbolje i naj­skuplje zdravstvene skrbi na svijetu.)

A nije tako samo na kopnu. Istraživanja oceanologa Jamesa W. Por-tera sa Sveučilišta Georgia pokazuju strahovit porast broja ljudskih virusa i bakterija u oceanima našega planeta, a koji ubijaju koraljne grebene i šire zarazu i među ljudima. Predviđa da je u opasnosti 20-30% koraljnih grebena, a od 1996. zabilježen je porast broja zaraza koraljnih grebena pri obali Floride za čak 446%. Joan B. Rose, sa Sve­učilišta South Florida ističe da je između 20-24% ljudi koji se kupaju na plažama južne Floride zaraženo virusima koji mogu izazvati srčana oboljenja, infekcije grla ili očiju, meningitis, gastrointestinalne smet­nje, hepatitis i dijabetes. Oko 1% postanu kronično bolesni.

Slično, uzorak račića iz voda oko New Yorka pokazao je da ih je više od 40% zaraženo ljudskim patogenima, dok je u uzorku uzetom s Waikiki Beacha na Havajima nađeno više od 33% zaraženih ljudskim virusima. Istovremeno jedan proizvođač sladoleda iz Vermonta tuži vladu. Tvrtka želi na etiketu pakiranja svojih proizvoda staviti obavijest da u proizvodnji koriste isključivo mlijeko krava kojima u ishranu nisu do-davani hormoni rasta ili nepotrebni antibiotici. AH vlada tu informaciju smatra tako nevažnom za potrošače — na prijedlog lobista farmaceut­ske industrije, naravno — da je donesen zakon koji zabranjuje takve podatke na etiketama mliječnih proizvoda, bez obzira jesu li krave hra­njene hormonima i antibioticima ili nisu.

                Sad barem u Vermontu još uvijek ima dovoljno kiše, a klima je rela­tivno dobra da krave mogu davati visoko-kvalitetno mlijeko za slado­led Ben & Jerry. Rani znaci upozorenja koje uočavaju znanstvenici koji se bave klimatskim promjenama pokazuju da se "dobro vrijeme" od proteklih nekoliko tisuća godina mijenja, opet kao posljedica ljud­skog djelovanja.