Živimo u kulturi koja uključuje princip: ako netko ima ono što mi tre­bamo, a ne želi nam to dati, a mi imamo način kako ga ubiti i to mu uzeti, nije nerazumno tako i postupiti te pritom koristiti sva sredstva i svu potrebnu silu. U nekim slučajevima to ne da nije nerazumno, nego nam je to i dužnost.

         "Dužnost" vam se možda čini kao prejaka riječ, ali često se baš na nju pozivala američka vlada kad je slala pionire i vojnike ubijati ame­ričke starosjedioce tijekom prvih stoljeća povijesti SAD. Naglašavao ju je i Hitler ne bi li motivirao svoje vojnike tijekom II svjetskog rata, pogotovo kad se radilo o oduzimanju tuđe zemlje za "stambeni prostor njemačkoj rasi". Julije Cezar izvikivao je istu riječ kao razlog za po­kolj Kelta, Druida i Pikta, između ostalih. Pol Pot pozivao se na istu riječ kad su njegovi Crveni Kmeri poubijali više od dva milijuna svojih sunarodnjaka. Tijekom vlade Georgea Washingtona, punih 80% ameri­čkog državnog proračuna bilo je posvećeno 'Indijanskim ratovima'.

Popis se nastavlja: za boga, za domovinu, za obitelj, za mamu i njezino pravo da peče vašu pitu od njihovih jabuka.

U Sjedinjenim Državama, prvi "Indijanski rat" u Novoj Engleskoj bio je Pequotski rat iz 1963, u kojem su kolonisti okružili najveće pequoško selo, zapalili ga čim je svanuo dan, a onda su izvršili svoju 'dužnost': pucali su u sve — muškarce, žene, djecu i starce — koji su pokušali pobjeći. Kao što je puritanski kolonist William Bradford opi­sao: "Bilo je strašno gledati ih kako se prže na vatri koju gase potoci krvi, a stravičan bijaše zadah, ali pobjeda se činila kao slatka žrtva pa kolonisti odaše zahvalu Bogu koji ih je tako divno nagradio..."

Narrangasetti, koji su do tog dana bili "prijatelji" kolonista, bili su tako šokirani tim primjerom europskoga stila ratovanja da su odbili daljnju suradnju s bijelcima. Kapetan John Underhill ismijavao je Narrangasette i njihovo odbijanje sudjelovanja u genocidu, govoreći da su narrangasettski ratovi s drugim plemenima više za razonodu nego u svrhu osvajanja i pokoravanja.

U tome je Underhill imao pravo: narrangasettski oblik rata, kao i 'ratovi' većine naroda Starije Kulture i gotovo svih starosjedilačkih američkih plemena, nema za cilj istrebljenje protivnika. Na kraju kra­jeva, susjedi su potrebni da bi se s njima trgovalo, da bi se kroz izme-đuplemenska vjenčanja donijeli novi geni i da se osigura kuturološka različitost. Većina plemena ne bi ni željela zemlju svojih susjeda, jer bi ih brinulo skrnavljenje svetoga tla drugog naroda. Plemenski ratovi če­sto za cilj nisu imali ni ubijanje protivnika: obično bi se borili do neke unaprijed dogovorene 'pobjede', na primjer: pobjednik je tko prvi pri­jeđe određenu crtu ili tko se prvi dočepa svetog štapa ili kad poteče prva krv.

Europsko genocidno ratovanje ima relativno kratku povijest i seže unatrag samo do doba Gilgameša. Prakticirao ga je Hitler protiv ne-Arijevaca, Pol Pot protiv građana Kambodže, Kolumbo protiv sad izumrlih Taina i Arawaka na Hispanioli, kao i dobro naoružani britanski, francuski, portugalski, belgijski, nizozemski i španjolski osvajači pro­tiv južno- i sjeverno-američkih starosjedilaca. Prakticirali su ga Hutu protiv Tutsija u Ruandi i Tutsi protiv Hutua u Zairu kad je postao Ko­ngo (u središtu tih bitaka, obje su skupine ubijale i ubile gotovo svih 3000 preostalih Pigmeja, posljednje plemenske lovce-skupljače u sre­dišnjoj istočnoj Africi koji su tad živjeli u prašumama Zaira i Ruande). U Bibliji ima takvih priča (pogledajte Jošuu), a i u povijesti gotovo svih civilizacija koje vuku korijene iz prvih gradova/država Srednjeg istoka ili koje su bile u dodiru s njima ili od njih osvojene. Taj tip rato­vanja svakoga dana provode farmeri i rančeri širom svijeta protiv vu­kova, kojota, kukaca, životinja i drveća u prašumi, te protiv autohtonih plemena koja žive u džunglama i prašumama.

To je naš način života. Potječe iz naših temeljnih kulturoloških po­stavka. Stoga nas ne treba čuditi što je tijekom proteklih 37 godina uz udvostručenje svjetske populacije došla i eksplozija nasilja i surovosti.

         Američka vlada i danas još uvijek uzima zemlju od desetina pleme­na i prenosi prava za rudarenje korporacijama koje daju velikodušne priloge raznim političkim tijelima; strasosjedilački narodi na svim kontinentima bivaju s vlastite zemlje prognani na jednak način, surovo i nemilosrdno.

Ali zašto?