Suočeni smo s implozijom u obliku gubitka raznovrsnosti, od ekolo­ških do ekonomskih sustava.

Sredinom 1996. mnoge su zapadne države bile pogođene nestaši­com električne energije, a milijuni domova ostali su bez struje gotovo cijeli dan. Bolnice su morale prijeći na pomoćne sustave i generatore, ljudi su ostali zarobljeni u dizalima, znojili se bez klima-uređaja na temperaturi koja je prelazila 37 stupnjeva Celzija. Pokazalo se da je kolaps zapadne enrgetske mreže bio uzrokovan neodgovarajućim kre­sanjem grana nekih stabala u Oregonu. Tog posebno toplog dana neke su se žice dalekovoda istegnule i objesile na stabla te je došlo do krat­kog spoja, što je uzrokovalo lančani kvar dijela sjeverozapadne ener­getske mreže.

Kako je ta mreža opskrbljivala i područje Kalifornije i Nevade, ne­dostatak njezina udjela u opskrbi uzrokovao je preopterećenje sustava i dovelo do njegova 'pada'. Svaki put kad su ga pokušali vratiti u pogon, opet bi se rušio, sve dok tehničari nisu pronašli spaljena stabla i popra­vili sustav u Oregonu.

Taj učinak domina pokazuje kako mala promjena u jednom dijelu složenog sustava može uzrokovati goleme promjene negdje drugdje. Odavno je to već poznato strojarima i električarima: jer na taj način tranzistori mogu pojačati mali naboj iz igle gramofona u gromoglasan zvuk iz zvučnika od kojega pucaju bubnjići. Ali većina ljudi ne shvaća da ista stvar krhkim čini i ljudski i eko-sustav.

 

Kad su sustavi mali i raštrkani, relativno su imuni na padove

Kad su se ljudi grijali na drva, a za osvjetljenje koristili sunčevo svje­tlo i svijeće, i dok su uzgajali i lovili hranu u neposrednoj okolini, problem u jednom dijelu zemlje imao je vrlo malen učinak na ostatak zemlje.

Slično, kad su ljudi uzgajali i jeli raznovrsnu hranu, nije ih poga­đalo uništenje jedne vrste. Ali kad su u Irskoj dopustili da krumpir postane glavna kultura, podbacivanje uroda 1846. dovelo je do opće gladi.

Amerika (i većina ostatka svijeta) već dugo je u pohodu centraliza­cije usluga i proizvoda. Premda u Americi raste više od 15.000 pozna­tih jestivih biljaka, većina Amerikanaca u prosjeku jede 30 različitih vrsta biljaka godišnje, a 50 ukupno za života. Goleme su površine sva­ke godine zasijane istim (često hibridnim) usjevima, što je poput gole­me Petrijevke koja samo Čeka uzročnika zaraze.

Većinu hrane proizvodi vrlo malen broj golemih kompanija (riječ 'golemih' nije pretjerana: prehrambena industrija je daleko veći po­sao nego što većina ljudi misli, strogo se nadzire i ima malo konkurencije. Na primjer, dvije kompanije, Cargill i Continental, 1994. su nadzirale 50% sveu­kupnog izvoza žitarica, a bila je to godina kad su američki urodi tvorili 36% ukupnog svjetskog izvoza pšenice, 64% svjetskog izvoza kukuruza, ječma, zobi i raži te 40% izvoza soje); te tvrtke drže naš opstanak u svojim rukama. Doista, toga su tako svjesne da se mnoge žitarice mijenjaju da bi davale jalove sjemenke, kako bi farmeri svake godine morali kupovati novo sjeme. (Ako vam je teško u to vjerovati, razmotrite ovo: u proteklih deset godina neke su od sje-menara podigle tužbe za krađu sjemena protiv nekolicine farmera zato što su zadržali sjemenke vlastitih uroda za sjetvu sljedeće godine.)

Prema Richardu Leakeyu, normalna ili tzv. pozadinska stopa ne­stanka vrsta jest 'jedna vrsta svake četiri godine'. Ta se pozadinska sto­pa nije mijenjala više od 300 milijuna godina — planet je u prosjeku gubio 25 vrsta svakoga stoljeća, ili 250 vrsta u tisućljeću — sve do ovoga stoljeća.

Uz sadašnju stopu ljudskog uništavanja planetarnog eko-sustava, Zemlja je sad već izgubila gotovo jednu četvrtinu svih svojih biljnih i životinjskih vrsta koje su postojale u doba pojave čovjeka. Većina njih izgubljena je u proteklih stotinu godina.

Uslijed činjenice da na Zemlji živi gotovo 6 milijarda ljudi, vrste gubimo brzinom od 17.000 do 100.000 godišnje (ovisi čijim se brojka­ma služite), što je svjetska implozija biljnog i životinjskog svijeta ka­kva se dosad dogodila samo pet puta u proteklih pet milijarda godina (a posljednja je bila u doba nestanka dinosaura).

To se, kaže Leakev, smatra masovnim izumiranjem i poremetilo je cjelokupnu prirodnu ravnotežu.

Nadalje, on otvoreno ističe: životinja na vrhu piramide — koja je izazvala izumiranje vrsta koje su je hranile i pomagale joj — i sama će uskoro biti pred izumiranjem, ukoliko se stvari ne promijene brzo i radikalno.