Različiti ljudi postižu to na različite načine, ali sve metode imaju uči­nak 'isključivanja' mehanizma razmišljanja, što omogućuje da se naša istinska svijest probudi, pogleda oko sebe i vidi i čuje i osjeti i okusi i omiriše svijet.

Sveti Ivan od Križa, naprimjer, do toga je došao vrlo teškim putem.

Rođen 1542. u Fontiverosu, gradiću u kastilijanskom dijelu Špa­njolske, kao sin siromašnog tkalca koji je bio prisiljen preobratiti se s židovske na rimokatoličku vjeru. Vrlo rano izgubivši oca, mali je Juan pomagao uzdržavati sebe i majku prošnjom i radeći s njom na tkala­čkom stanu.

U dobi od oko dvadeset godina, pristupio je katoličkom karmelitskom redu i uzeo ime Juan de Santo Matias.

Ubrzo zatim upoznao je Teresu Avilsku, koja je pokušavala preo­braziti karmelitski red, vodeći ga prema zavjetu siromaštva i milosrđa, dalje od pompe, glamura i moći Crkve. U to je vrijeme bila u pedesetima i 'unovačila' je tog mladića za pomoćnika u preoblikovanju njihova reda.

Zbog potpore Teresinim reformama, Crkva je uhitila Juana i godinu dana ga držala u ćeliji napravljenoj od starog ormara. Većinu je dana provodio u mraku, a nije se mogao ni uspraviti. Punih šest mjeseci nije mu bilo dopušteno prati se ni presvući odjeću, premda je bio pun buha i uši, a svakoga dana u tih prvih šest mjeseci bio je podvrgavan crkve­noj "kružnoj disciplini".

Izvukli bi ga iz njegova ormara i svukli mu halju. Na pod bi mu ba­cili korice kruha, šalicu vode, a povremeno srdelicu. Kad bi kleknuo jesti, skupina redovnika hodala bi u krug oko njega, parajući mu kožu i otvarajući mu rane po leđima udarcima kožnatih bičeva ili šiba. Toliko su mu puta ogulili kožu s leđa i ramena, povremeno mu slomivši rame ili rebra, da su ga osakatili do kraja života.

Nakon šest mjeseci takvog tretmana, smanjili su tjelesno mučenje na jednom tjedno, da ne bi umro od gubitka krvi. Novi čuvar sažalio se nad njim i dao mu je papir i pisalo te dopustio da vrata ormara budu odškrinuta dovoljno da unutra uđe tek toliko svjetla da Juan vidi pisati.

               Tijekom toga vremena napisao je neka od svojih najdubljih i naj­značajnijih djela, uključujući Cantico Esperitual, Noche oscura i La fonte.

               Pročitajte ovu stancu iz njegove pjesme Sin arrimo con arrimo (Bez pomoći i s njom), o tome kako ga je u trenucima najveće tame dotakla božanska iskra:

Bez pomoći, i s njom

Bez svjetla i u mraku živeć'

Sve me obavija i prožima.

Duša mi je u nitima.

Iz svega, nešto raste

I vlastitim snagama uzdignuto biva

U život ekstaze i bogatstva.

Samo je Bog Koji Jest pomogao

Zato da mi da, bit će rečeno,

Ono što mi je najdragocjenije:

Da moja duša vidi sebe samu, čak i sad,

Bez pomoći, i s njom.

Ivan je svoje muke i bol iskoristio kao oruđe kojim je isključio ra­zmišljanje. U tom tihom mjestu — o kojemu je opširno pisao u Noći duše — susreo je ljubav, svjetlo i prisutnost Boga. Bila je to njegova vrsta meditacije.

Kad shvaćamo da je to — pronalazak tog tihog mjesta unutra gdje razmišljanje završava a svijest počinje — najvažniji cilj i svrha medita­cije, lakše je razumjeti i uporabiti različite oblike meditacije.

Zamalo svaka duhovna tradicija na Zemlji razvila je nekakav oblik meditacije, a svakoj je od njih cilj stići na isto mjesto. Budući da je svaka praksa ukorijenjena u kulturi i pretpostavkama i tradicijama od­ređenog vremena i mjesta na svijetu, svaka od njih ima drukčiji 'okus' i energiju.

Premda će vam mnoge knjige i mnogi učitelji reći da je bit medi­tacije sniziti krvni tlak ili opustiti se ili poboljšati si zdravlje, to su sa­mo popratne pojave. One se događaju, što pokazuju istraživanja za istraživanjima, a meditacija uistinu može biti moćno oruđe emocional­nog ili tjelesnog iscjeljenja... ali ne leži u tome njezina istinska vri­jednost!

Stvarna moć meditacije — i istinski razlog za meditaciju —jest po­stati budan u ovom trenutku. A u tome mjestu, u tom ovdje-i-sad dodiru snage života — možemo pronaći sposobnost preobražaja sebe i drugih na način koji može i hoće preobraziti cijeli svijet.

Taj naoko vrlo osoban trud zapravo je među najvažnijim stvarima koje možemo učiniti da bismo spasili svijet, jer postajemo ukorijenjeni u sadašnjost, stječemo osobnu snagu stvaranja promjena. Također stječemo i isijavamo duhovnu snagu — čvrstoću i stvarnost duha za koju plemenski narodi znaju i koju koriste već tisućljećima.

Nevjerojatno je i čudesno misliti da je moguće promijeniti svijet mijenjajući sebe, mijenjajući način razmišljanja, mijenjajući kako živi­mo i doživljavamo svaki trenutak, ali to je srž i osnovna poruka svake religije u povijesti čovječanstva, od najdrevnijih i najprimitivnijih do najnovijih i najsuvremenijih.

Mijenjajući sebe, mijenjate i spašavate svijet.

A to počinje buđenjem u moć života u sadašnjem trenutku i prona­laženjem u njemu prisutnosti Stvoritelja i svega stvorenoga.