Neki će čitatelji možda pokazati na neke europske države koje su sta­bilizirale populaciju — poput Norveške, Njemačke i Italije — kao izni­mke od tog pravila. Premda je točno da su te i neke druge države uspje­le zaustaviti stopu prirasta satnovništva (većinom kroz kontracepciju), još uvijek ne žive održivim načinom života.

           Te nacije, kao i druge dominatorske Mlađe Kulture, troše daleko više izvora nego što ih proizvode. (Imajte na umu da crpljenje nafte ili rudarenje minerala koje potom potroše i zauvijek unište ne proizvodi ništa.) Premda je potrošnja energije po osobi u zapadnoj Europi niža nego u SAD, te nacije/države žive u relativnom miru i blagostanju sa­mo zato što su sposobne iskorištavati pradavno sunčevo svjetlo, kojega će jednoga dana nestati. Nadalje, uživaju privremeni mir i blagostanje zato što i dalje uspijevaju uvjeriti vlade siromašnih zemalja da im za­uzvrat za njihove proizvode daju jeftinu radnu snagu i dopuštenje za crpljenje ruda i fosilnih goriva iz tla pod nogama nekoć plemenskih naroda.

           Iako su možda trenutačno stabilne, dugoročno gledano sve su vlade gradova/država urođeno nestabilne, zbog kulturoloških priča na kojima su utemeljene. Poput tumora ili Ponzijeve sheme, ovise o rastu: kad bruto državni proizvod ili neto državni proizvod tih nacija/država po­stane negativan, najčešće se urušavaju u anarhiju ili zarate sa susje­dima.

To se događa zbog centralizacije elemenata o kojima ovisi život: hrane, energije, vode, higijene i zdravstva. Njihova priča kaže da je cen­tralizacija dobra stvar, da su bogati i moćni dobrotvorni (barem dok sve radi kako treba) i da će uvijek negdje postojati neka daleka zemlja koja će im omogućiti jeftinu radnu snagu i prirodna blaga.

           Neke države poput Norveške gotovo da uspijevaju postići stabil­nost. Život je dobar, pismenost na visini, stopa zločina niska, siroma­štvo rijetko. Ali bez nafte koju crpi iz Sjevernog mora, Norveška bi bila osiromašena.