Kao što je opisano u ovoj knjizi, a i mnogim dugim knjigama, svijet i njegovi stanovnici suočeni su s vrlo ozbiljnim problemima. Početak 21. stoljeća nije prvi put da nam se to događa. Praktički od početka čo­vječanstva, a svakako u teškim vremenima, ljudi su se okupljali u zaje­dnice da bi osigurali vlastito preživljavanje i opstanak svoje obitelji.

Povijest namjernih zajednica u SAD pokazuje: stvaranje zajednica bilo je na vrhuncu za vrijeme Velike depresije, tijekom depresije koja je uslijedila nakon Građanskog rata, tijekom 1960-tih kad su mnogi mladi smatrali da je njihova vlada poludjela poslavši više od 50.000 njih u smrt u Vijetnamu. Čini se da dolazi do novog vala osnivanja zaje­dnica, najvjerojatnije uslijed zajedničkog shvaćanja da bi stvari mogle postati vrlo teške i da je kroz teška vremena lakše proći okupljanjem u zajednice nego sami.

Takve vrste zajednica, premda najčešće u teškim vremenima, često su i prve koje propadaju. Po završetku krize nestaje zajednička misija i svrha pa se članovi osipaju i na kraju se zajednica raspadne. Ako i pre­žive, često se pretvore u male gradove i na kraju izgube osjećaj zaje­dništva.

Louise i ja jednom smo posjetili jednu od čuvenih komuna iz 1960-tih, otkrivši da su zemljište i sve tvrtke nedavno privatizirane (zajedničko vlasništvo bilo je jedan od njihovih zaštitnih znakova), da se mnogi više ne drže vegetarijanske prehrane, te da većina ljudi slobo­dno vrijeme provodi gledajući TV (što je prije bilo verboten). Pošli smo do amfiteatra u prirodi, poznatog po nedjeljnim jutarnjim oku­pljanjima i otkrili da smo jedini koji su se tog nedjeljnog jutra tamo pojavili. Gotovo sve aktivnosti zajednice — osim onih vezanih za upra­vljanje i godišnje zabave — potpuno su zamrle. U tom se smislu ta nekoć zdrava zajednica pretvorila u podskupinu ostarjelih hipija. Kad se zajednička vizija počela mrviti (kao rezultat krize vodstva) pojedi­načni su interesi nadjačali sav osjećaj misije i svrhe pa se zajednica pretvorila u gradić. Doduše, moglo bi se reći da je u tom smislu njiho­va zajednica "uspješna", jer sad su zajednica "zajedničkog opstanka". Naša su zapažanja da je ta zajednica sad vrlo krhka, jer izgubila je vodstvo i osjećaj misije i svrhe.

To je opasnost 'uskakanja' u zajednicu, a da se prethodno ne prođe temeljna vježba određivanja vlastitih životnih ciljeva, misije i svrhe. To je opasnost s kojom su suočeni osnivači zajednice ako ne prođu kroz sličnu skupnu vježbu. Kad je misija članova zajednice osigurati si krov nad glavom, bolje bi im bilo da ostanu u kakvom predgrađu. S druge strane, njihov rad može biti od vrste koja mijenja svijet — ako dijele zajedničku viziju, ako je svakodnevno provode u djelo, ako se ljudi okupljaju u ime zajedničkih vrijednosti i svrhe.

Razmotrite koliko bi vam drukčiji život bio kad biste zajedno s desetak obitelji sličnih stavova i razmišljanja okupili sredstva i kupili dovoljno zemlje da na njoj možete uzgojiti veći dio hrane za sebe i imati dovoljno drva ili solarne energije za zagrijavanje domova.

Zamislite da usred svega toga još surađujete u nečemu što pridonosi ostvarenju zajedničke misije, pa makar to bilo i nešto tako malo kao što je jutarnja molitva, koja isijava snagu preobrazbe za cijeli planet, ili nešto tako veliko kao što je objavljivanje knjiga-vodiča koje bi dru­gima pomogle da pronađu put, ili otvaranje centra za pouku o prirod­nim iscjeliteljskim metodama ili preživljavanju, ili bilo što drugo što je od važnosti i značaja.

Naravno, to nije ograničeno samo na ruralna područja. Pokret su-stanovanja jača u Americi i u Europi, gdje u gradovima veličine Ber­lina ili New Yorka skupine ljudi kupuju cijele gradske četvrti kako bi živjeli jedni blizu drugih, a često pretvaraju ravne krovove u vrtove ili male parkove. U manjim i srednjim gradovima to je još lakše postići, kao što pokazuje uspjeh zajednice Ten Stones pokraj Burlingtona u Vermontu.

Glavnu opasnost zajednicama predstavlja omča oko vrata koju hije­rarhijski korporacijski modeli zapošljavanja zatežu oko vrata pojedin­ca. Toliko potpuno isišu životnu energiju ljudi u pothvatima koji su samo marginalno povezani s preživljavanjem ili zabavom da su ljudi na kraju dana iscrpljeni i sposobni samo za nekoliko sati gledanja TV-a i rušenje u krevet.

Dakle, primarni ključ uspješne dugoročne zajednice jest međupovezanost članova u svemu što se tiče opstanka ili preživljavanja. Mo­žda svi žive i rade zajedno (poput cirkuskih zajednica ili zajednica za zlostavljanu djecu koje smo Louise i ja osnovali u New Hampshireu 1978); ili rade zajedno, a žive u odvojenim domovima/susjedstvima (kao što je slučaj s mnogim malim tvrtkama ili zadrugama); ili rade na način koji im međusobno osigurava dobra i usluge (kao u malim ame­ričkim gradovima od prije 100 i više godina).

Nije dovoljno živjeti jedni blizu drugih: kad je takav slučaj, umje­sto zajednice/plemena/gradića dobijete "ogranak", bez obzira na to koliko su sličnih nazora ljudi koji su u to uključeni. Zajednica ne za­htijeva isključivo ruralna područja, može je se ostvariti i bez zemlje (kao što to Čine Romi širom svijeta), samo sa zajedničkom domovinom (židovska priča već tisućama godina) ili čak i u gradu ili predgrađu gdje svaka osoba ima zaseban životni prostor prema vlastitu izboru (kao u zadrugama ili zajedničkim tvrtkama koje osiguravaju stanove za svoje članove/vlasnike).

Više nije nužno čak ni da članovi zajednice žive na istom kontinen­tu. Na primjer, ja vodim Forume na Internetu koji osiguravaju prihode meni i onima koji mi pomažu u tome, a također osiguravaju i mjesto sastajanja i zajedništva desecima tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. "Mje­sto' postojanja takvih zajednica u potpunosti je virtualno: ADD Forum i New Age Living Forum, na primjer, postoje samo kao elektronski impulsi na Internetu, a ipak imamo članove na šest kontinenata. Pozna­jemo se jako dobro, dijelimo radosti i tuge, oplakujemo članove koje odnesu nesretni slučajevi ili bolesti, slavimo s onima koji ostvare us­pjeh u životu. Nekolicina se naših članova vjenčala nakon upoznava­nja na mreži, a kad je jedan od naših najbližih prijatelja J. B. Whitwell nedavno umro od raka pluća, što je izazvalo međukontinentalni grč boli i tuge u našem cyber-svijetu.

Dakle, ključ zajednice je međuovisnost — ekonomska, egzistenci­jalna, emotivno/prijateljska potpora — a ne blizina. Kad se u sve to ipak doda i blizina, dobijate nešto nalik tradicionalnim plemenima, ali ono što pleme čini istinskim plemenom nije rasni identitet ili lokacija nego međuzavisnost njegovih pripadnika.

To se može ostvariti bilo gdje, u bilo kojem obliku.

Mnogi ljudi u današnje vrijeme već poduzimaju takve korake. Na njih gledam kao na najveću nadu za opstanak i prosvjetljenje ljudske rase, sad kad ulazimo u teška vremena i nestašice. Kad su dobro stru­kturirane, takve zajednice zadovoljavaju životno važne društvene i du­hovne potrebe, a uz to i osiguravaju preživljavanje (hranu, sklonište, a ponekad i posao) svojim članovima.