U povijesti, to je bila temeljna polazišna točka većine ne-genetičkih plemenskih namjernih zajednica: netko ima ono što drugi drže veličan­stvenom zamisli, a uz to i karizmu i vještine okupljanja ljudi oko sebe. Umnogome je začetak zajednice isti kao i začetak vjere: zapravo, mno­ge suvremene vjere počele su kao zajednice okupljene oko snažnoga vođe (ili oko sjećanja na snažnoga vođu, uz snažnog suvremenog "dru­goga vođu"). Premda sigurno postoje i vjere koje nisu počele na takav način, ne mogu se sjetiti nijedne — sve za koje znam, od velikih (žido­vstvo, budizam, islam, kršćanstvo itd.) do malih (mormoni, metodisti, sufisti) počele su na takav način. Baš kao što su mnoge vjere izblijedile, pogotovu divlji izdanci sekta glavnih vjera, tako su nestale i mno­ge zajednice. Obično su razlozi isti: vođa odustane, odseli se ili umre. Čini se da su zajednice koje prežive taj prijelaz iz snažnoga vodstva u snažnu zajednicu one u kojima je vođa dopustio raspodjelu moči unutar zajednice i ostavio nasljeđe u obliku vizije koju ljudi dragovo­ljno i puni ushita nastavljaju nositi u budućnost.

 

Don Calhoun, suprug suosnivačice Quarry Hilla — Barbare Fiske, i njihov 'kućni' filozof, u svojoj je knjizi Spirituality and Community (Duhovnost i zajednica, 1995) na tu temu napisao:

Zajednice, baš poput intimnih veza, moraju riješiti problem oču­vanja bliskosti i individualnosti. Jedna od opasnosti je da će indivisualisti-izbjeglice pred društvenim ugnjetavanjem koji bi­vaju privučeni u dragovoljne i namjerne zajednice toliko ustra­jati na tome da 'ostanu svoji' i 'rade što ih je volja' da će zaje­dnica krenuti na put prema anarhiji. Suprotna je opasnost to da će zajednica toliko ustrajati na potpunom uključenju u njezine ciljeve da će osobna individualnost prestati postojati.

 

Rješenje koje predlažu Don i mnogi drugi jest zajednička vizija, gdje je pojedinac istodobno veći i manji od zajednice, a oboje služe jedno drugome u organskoj ravnoteži koja promiče individualan rast, a istovremeno učvršćuje osjećaj zajedništva koji je temeljna i praiskon-ska ljudska potreba. Kao što je Don napisao:

Kako se, na kraju, mogu prijeći prepreke koje sam opisao i kako ostvariti duhovno zajedništvo ? Mislim da je to unutar zajednica moguće samo kroz transcendentalnu viziju, koja je osjećaj zako­pan u svakoj osobi, a koji kaže da je svatko u zajednici dio sva­kog drugog — radilo se o imućnijima ili siromašnijima, inicira-nima ili neiniciranima, muškarcima ili ženama, heteroseksualcima ili homoseksualcima, crncima ili bijelcima, židovima ili nežidovima, djeci, tinejdžerima, odraslima ili starcima — i da su uz tu 'jednost' svi oni dio ostatka živog univerzuma i od njega neodvojivi. Ta vizija nije nešto što neka elita može monopolizi­rati, nego je nešto što je — kako to kvekeri kažu — "dio Boga u svakoj osobi". Samo tako zajednica može postati zajednicom, a njezini članovi shvatiti da spas leži u korištenju vlastite moći za spas ostatka svemira.

To ne mora značiti da zajednica mora biti duhovna ili vjerski us­mjerena da bi bila uspješna. Zapravo, samo 35% zajednica navedenih u Imeniku su vjerske ili duhovne. Shodno tome, to ne znači niti da je potrebno hijerarhijsko vodstvo: samo 9% izjašnjavaju se kao zajednice u kojima vlada hijerarhija ili jednovlašće. Većina zajednica su demo­kratske. Ali zdrava zajednica je ona koja skrbi za pojedinca i obitelj: za mnoge je to samo po sebi definicija jedne važne vrste duhovnosti.

 

Premda vam se to možda čini kao isto što i imati zajedničku viziju, zapravo ide korak dalje. Najuspješnije zajednice koje sam tijekom go­dina upoznao su one koje zajedničku viziju provode u djelo.

To ide od života posvećenog prosvjetljenju drugih (kao u meditacijskim zajednicama), do kršćanskog stila života kakav vidimo u komu­nalno organiziranim kršćanskim zajednicama (koje spadaju u skupinu koja najbrže raste), ali uključuje i zajednice organizirane oko određene misije, kao što je briga za zlostavljanu djecu (kao što je Salem, zajedni­ca koju smo osnovali 1978). Moje zapažanje jest da je rad izuzetno va­žan za zajednicu.

Rad u zajednici služi kao točka galvanizacije, kao zajednički trud koji provođenjem u djelo otjelovljuje viziju zajednice. To je svakodne­vni podsjetnik, svakodnevni korak prema zajedničkom cilju zajednice (koji obično nije ostvariv u samo jednom životnom vijeku).

I u životu pojedinca postoje paralele s tim. Kad osoba nema osjećaj misije ili svrhe u svom poslu, život joj često klizi, bez kormila, prema tupom dvodimenzijskom postojanju. Moguć je bijeg u droge, alkohol, televiziju, ponašanja poput seksualne ovisnosti ili kockanja. Osoba je izgubljena i čini joj se da je život bezukusan. Na kraju života ostaje samo žaljenje i praznina.

S druge strane, osobe koje imaju osjećaj misije u svome poslu sre­tnije su, motiviranije, produktivnije i vjerojatnije je da će ostati zdrave, fizički, emocionalno, psihološki i duhovno. Ta poveznica između posla i osjećaja misije ili svrhe dokumentirana je u desecima — možda stoti­nama — psiholoških studija i industrijskih analiza u posljednjih pedeset godina. To nam pokazuje jednu kardinalnu točku u tome kako stvoriti i održati uspješne zajednice.