I premda sam grad/država/nacija/kraljevstvo može proglasiti poli­tičku nezavisnost, na razini građana pojedinaca nema nezavisnosti. Lokalne jedinice obitelji i mjesne zajednice pod dominacijom su većih političkih entiteta grada/države. To stvara mentalitet dominacije i hije­rarhije koji vidimo na djelu u poslovima, obiteljima, mjesnim zajedni­cama i organiziranim religijama koje gotovo uvijek izniču iz gradova/ država u obliku koji je na korist grada/države.

To je najočitije zapadnjacima iz starih europskih kraljevina, gdje je kralj bio vlasnikom sveg zemljišta, svih životinja, stabala, čak i ljudi te je koristio političku dominaciju, vojsku, policiju, mučilišta i zatvore ne bi li svoje podanike prisilio neka mu daju dio svoje zarade ili života. (Poznato u Europi, a manje poznato u Americi, to se produžilo čak i u najintimnije trenutke života građana: "Obred prve noći" bio je uobi­čajen postupak u Europi punih 1600 godina, a sastojao se od toga da svaka udana žena prvu bračnu noć mora provesti s kraljem ili mjesnim velmožom, te s njim izgubiti djevičanstvo, da bi se tek sljedećega dana mogla pridružiti svome suprugu. Ta je praksa prvi put opisana u Epu o Gilgamešu.)

           Premda su moderni oblici ugnjetavanja više ili manje otvoreni, ovi­sno o samoj državi, princip je svejedno ostao isti: građanin postoji da bi služio gospodaru/vladi i mora joj redovito davati dio svog života, vremena, imutka.

           Gradovi/države organizirani su na takav način da najmoćniji, naja­gresivniji ili najimućniji pojedinci dospiju na visoke položaje, dok oni s malo moći, novca ili sklonosti agresiji potonu na nizak položaj. Taj tip unutrašnje društvene organizacije jedan je od motora koji poganjaju gradove/države u stalno širenje, dok najmoćniji i najbogatiji pojedinci gomilaju i troše sve više i više izvora dostupnih gradu/državi. To pro­gresivno ostavlja sve manje i manje za one na dnu, što povećava zah­tjeve za rastom da bi se izbjegli nemiri i pobune.