Postoje dvije temeljne društvene organizacije ljudi za koje znamo: gra­dovi/države i plemena.

Plemena postoje kroz čitavu ljudsku povijest. Najmanja plemenska jedinica je obitelj, a najveća je brojila 50 do 100 članova. Neke skupi­ne koje su zapravo gradovi/države sebe nazivaju plemenima, kao na primjer suvremeni Zulu u Africi, ali organizirani su kao grad/država, a ne kao pleme, što ćete uskoro i vidjeti.

Plemena su povijesno bila visoko uspješni ljudski sustavi. Od zore čovječanstva do prije 7000 godina, plemena su bila jedini predstavnici ljudske rase na cijelome planetu.

Ljudi su bili plemenski organizirani više od 100.000 godina i išlo im je sasvim dobro: čak i u današnje vrijeme još uvijek postoje neka ple­mena. Dokazi proistekli iz proučavanja plemenskih naroda koji žive i bi palo na pamet proglasiti se Kriijem, ništa više nego vukom ili pla­ninom. Ta mu je zamisao nezamisliva. Njihova im etnocentričnost do­bro služi, u tome što im jamči dugoročno preživljavanje plemenske jedinice, što je još jedan od razloga zašto su plemena postojala i uspje­šno preživjela stotinu tisuća godina. Slično, raznolikost među ljudskim društvima zajamčena postojanjem mnogih plemena doprinosi ja­čanju čovječanstva općenito: raznoliki ekosustavi su jaki i otporni, dok su jednovrsni (ili u ovom slučaju jednokulturni) sustavi krhki i skloni urušavanju pod stresom.

Premda se plemena povremeno natječu ili dolaze u sukob, najčešće surađuju, kao što se vidi u obredima potlacha/pow-wowa. Jedno ple­me možda gleda na društvene ili vjerske obrede drugog plemena s pre­zirom, ali malo je povijesnih zapisa o plemenskim narodima koji bi po­činili genocid. Možda će se sukobiti s tim drugim plemenom, ali nikad ga neće cijeloga istrijebiti. Na kraju krajeva, postojanje drugih pleme­na im je od koristi. Druga plemena proizvode različite proizvode, do kojih se dolazi razmjenom. Genetski se razlikuju, pa međusobna ženi­dba (obično tijekom obrednih svečanosti ili kao dio ekonomije raz­mjene) jamči snažan genetski bazen. A možda je najvažnije od svega to da samim svojim postojanjem kao "oni" osiguravaju mjesnom pleme­nu da zadrži svoj identitet "nas".

Premda međuplemenski sukobi ponekad završavaju smrću, rijetko pogiba veći broj ljudi, a većina antropoloških proučavanja pokazuje da najčešće nema mrtvih. Svrha i funkcija međuplemenskih sukoba jest sljedeća: pomažu očvrsnuti i održati granice i jedinstven karakter "nas" u jednom i u drugom plemenu. Kao takvi, plemenski su sukobi dobra stvar za opstanak oba plemena.