Jednog srpanjskog poslijepodneva 1997. ovdje u središnjem Vermontu imali smo električnu oluju koja je bila tako jaka da je spržila dva moja računala i izbacila osigurače po cijeloj kući. Naša kuda nije bila osa­mljen slučaj: mnoge su obitelji izgubile većinu ili čak sve kućanske aparate.

Tjedan dana nakon oluje, Larry (čovjek koga smo unajmili za po­pravak prilaza kući dugog 800-tinjak metara) i ja stajali smo na vrhu brežuljka i on mi je ispričao kako je za vrijeme oluje strujni udar od­bacio njegovu ženu preko cijele sobe kad je dotaknula vrata. "To nije uobičajeno vrijeme za ovo područje," rekao je. "Vrijeme u Vermontu jest bilo poznato po svojoj promjenjivosti, ali nikad ovako kao u pos­ljednjih nekoliko godina."

Osiguravajuća društva slažu se s Larrvjem.

 

Desetljeće između 1980-1989. za osiguravajuća je društva bilo naj­skuplje u povijesti, kad se radi o zahtjevima za odštetu uslijed 'više sile', s isplaćenih gotovo 50 milijarda dolara. Ali već je prvih pet godina de­vedesetih, do 1995, donijelo isplate daljnjih 162 milijarde dolara, što je dovelo do presedana — osiguravajuća su društva uputila apel za sma­njenje količine ugljičnog dioksida koji industrija ispušta u atmosferu.

11. srpnja 1996. agencija Associated Press širom svijeta objavila je izvješće da se sezona rasta na sjevernoj polukugli u periodu od 1976. do 1996. produžila za otprilike tjedan dana. Citirali su istraživača Cha-rlesa Keelinga, iz Scrippsovog zavoda za oceanografijui iz La Jolle u Kaliforniji, na temelju njegova članka objavljenog u žurnalu Nature i izjave da je to najvjerojatnije posljedica globalnog zatopljenja.

Globalno zatopljenje jedna je od onih stvari o kojima svi imaju ne­ko svoje mišljenje, ali koju malo ljudi razumije. Zemljina se atmosfera sastoji od plinova i vodene pare, a osnovni su plinovi dušik (78%) i kisik (21%). Slijedeći je najčešći plin argon, ali zajedno sa svim osta­lim plinovima on sačinjava tek 1% ukupne atmosfere, pa možete vidjeti da je zloglasni ugljični dioksid u atmosferi prisutan u vrlo malim koli­činama.

Kisik i dušik dopuštaju da svjetlost i toplina prođu kroz njih prili­čno lako. S druge strane, ugljični dioksid (koji je mali dio preostaloj je­dnog postotka suhe atmosfere), ponaša se potpuno drukčije. Djeluje poput omotača ili pokrivača oko Zemlje, zarobljavajući toplinu ispod atmosfere. Plinove koji se tako ponašaju najčešće nazivamo "stakleni-čkim" plinovima, jer djeluju kao staklo na staklenicima, koje zaroblja­va sunčevu toplinu unutar staklenika i na taj način osigurava toplinu potrebnu biljkama koje rastu. (Metan, koji također sadrži ugljik, još je jedan od stakleničkih plinova.)

Na primjer, premda je planet Venera samo 27% bliže Suncu nego što je to Zemlja, temperatura na površini Venere je preko 350 °C. S obzirom na Venerinu udaljenost od Sunca, njezina bi površina trebala biti prilično hladnija, ali Venera ima atmosferu koja je bogata uglji­čnim dioksidom — stakleničkim plinom. Stoga je na površini toga pla­neta znatno toplije no što bi bilo da je njegova atmosfera sačinjena od istih 99% dušika i kisika, kao što je atmosfera našega planeta.

Jedna od primarnih uloga koju ugljični dioksid ima u našoj atmo­sferi jest regulacija temperature površine planeta. Kad bi bilo znatno manje ugljičnog dioksida, Zemljina bi površina postala prekrivena le­dom. Kad bi ga bilo više nego što ga ima danas, površina bi se zagrijala (kao što se zagrijava od otprilike 1890), uslijed povećanja količine ug­ljika ispuštenog u atmosferu kroz izgaranje fosilnih goriva.

U prijašnja vremena u Zemljinoj povijesti u atmosferi je bilo mno­go više ugljičnog dioksida nego danas. Tijekom primjereno nazvanog karbonskog perioda, prije više od 300 milijuna godina, naš je planet gotovo posvuda bio topao, zamalo vruć, a biljni je život bujao u to­plom okolišu bogatom ugljičnim dioksidom.

Kombinacija topline i ugljičnog dioksida dovela je do takve eksplo­zije biljnog života da su velike količine ugljika bivale iscrpljene iz atmo­sfere i pretvarane u vegetaciju. To je, zauzvrat, dovelo do smanjenja razine ugljičnog dioksida u zraku, što je izazvalo postepeno hlađenje planeta usljed stanjivanja ugljično-dioksidnog 'omotača'.

Dva osnovna načina kako ugljik biva odstranjen iz atmosfere su rast drveća i koraljnih grebena. Ta dva 'ugljična odljeva' djeluju kao golem spremnik ugljika, držeći ga izvan atmosfere. I premda su koralji trajniji, nedvojbeno je da šume zadržavaju ugljik stoljećima. Kad šume postanu fosilizirane i pretvorene u ugljen ili naftu, taj će nekoć atmo­sferski ugljik zadržavati milijunima godina.

Stablima su trebali milijuni godina — od pradavnih do današnjih šu­ma — da izvuku milijarde tona ugljičnog dioksida iz Zemljine atmo­sfere i da ga pohrane u tlu (čini se da su jedan dio ugljičnog dioksida odstranile Himalaje, koje izlažu gornji sloj atmosferskog zraka stijenama i stvaraju ugljične oblike nekih mi­nerala).

Smanjenje razine ugljičnog dioksida u zraku, koje je izravna po­sljedica toga, zajedno s ostalim čimbenicima dalo je klimu koju imamo danas, a koja se uvelike razlikuje od klime u prošlosti. Današnje šume najveći su moderni sustavi pohrane ugljika. Znanstvenici ističu (u čla­nku u časopisu Nature, koji smo maloprije spomenuli) da postoje mje­rljiva godišnja odstupanja u atmosferskim razinama ugljičnog dioksida koja imaju veze s činjenicom da biljke rastu ljeti (i izvlače ugljik iz zraka), a odbacuju lišće ujesen i u zimi (i time otpuštaju ugljik natrag u zrak, kad to lišće truli ili se spaljuje). Prema znanstveniku Keelingu, u posljednjih su se 30 godina odstupanja u tom ciklusu povećala čak 40%, vjerojatno uslijed sedmodnevnog produžetka sezone rasta na sje­vernoj hemisferi.

Brzina ispuštanja 'pohranjenog' ugljika povećava se nevjerojatnom stopom. Znanstvenici procjenjuju da je samo tijekom desetogodišnjeg perioda — osamdesetih godina 20. stoljeća — u atmosferu bilo ispušte­no punih 15% novog ugljičnog dioksida, kao posljedica jedne jedine ljudske aktivnosti: spaljivanja tropskih prašuma u obje Amerike, veći­nom zato da bi se dobili pašnjaci za stoku.

To je u znanstvenoj zajednici izazvalo određene nesuglasice glede učinka rašumljavanja, jer stopa gubitka drveća ne odgovara stopostotno stopi porasta količine ugljičnog dioksida u atmosferi. Količina uglji­čnog dioksida nije se povećala tako brzo kao što bi se očekivalo prema predviđenoj količini ugljika ispuštenog u atmosferu spaljivanjem pra­šuma, što je navelo neke skeptike i nevjernike u teoriju globalnog zato­pljenja da ismiju postavku da rašumljavanje može dovesti do porasta količine stakleničkih plinova. Oni ističu da se čini da je punih 25% ugljičnog dioksida oslobođenog spaljivanjem drveća nestalo iz atmo­sfere, što dovodi u pitanje izvorne proračune o ispuštanju CO2 ili me­hanizama koji ga stabiliziraju.

Ali nova istraživanja koja je proveo znanstvenik Jeffrey Andrews s Duke University-ja i koja je iznio 1996. na simpoziju Američkog ekolo­škog društva, objašnjavaju to i pokazuju da je drveće od čak još veće važnosti u održavanju stalnih razina atmosferskog ugljika nego što je itko prije mislio.

Andrews je proučavao vodu u tlu i u neposrednoj blizini drveća i daleko od drveća, otkrivši da voda u blizini stabala sadrži veće razine ugljičnog dioksoda. Čini se drveće izvlači velike količine ugljičnog dioksida iz atmosfere i 'tjera' ga dolje u tlo. Odatle on 'sipi' u podzem­ne vode, što ga sprječava da ne pobjegne natrag u atmosferu. U nekim slučajevima voda otkapa u dublje slojeve i biva zarobljena u tlu dese-cima tisuća godina, zadržavajući uhvaćeni CO2 (Kad je stoljećima kasnije oslobode, nazivaju je prirodno gaziranom; za taj su postupak zaslužna stabla.)

Da bi demonstrirao ta svoja opažanja, Andrews je drveće u šum­skom rezervatu u Sjevernoj Karolini poškropio ugljičnim dioksidom, povećavši količinu CO2  kojoj je njihovo lišće izloženo za 50% u odno­su na uobičajene uvjete. Zatim je testirao tlo na dubini od metra ispod tih stabala. Koncentracija ugljičnog dioksida porasla je za 25%.

Andrews je rekao da živa stabla, 'hvatajući' višak ugljičnog dioksi­da nastao spaljivanjem posječenih stabala, zarobljavaju i pohranjuju 20% ugljičnog dioksida koji 'fali' u proračunima te da taj CO2, zaro­bljen u vodi može ostati stabilan tisućama godina.

Premda se to na prvi pogled može činiti kao dobre vijesti, jer znači da sječa suma nema tako brze posljedice na atmosferu, dugoročne im­plikacije su zlokobne. Dokle god postoji određen (zasad nepoznat) po­stotak živih stabala, ona će uspjeti pohraniti suvišni ugljični dioksid u podzemne vode.

                Ali kad gubitak šuma padne do točke gdje preostala živa stabla ne mogu apsorbirati višak ugljičnog dioksida, rezultat toga mogao bi biti zastrašujuć domino efekt s vrlo naglim porastom količine atmosfer­skog CO2. Razina će rasti polako ali stalno, sve dok se ne posječe tih ključnih nekoliko hektara, a onda će doći do iznenadnog povećanja, kakvo dosad još nije zabilježeno, što će dovesti do velikih promjena u globalnoj klimi, možda čak u samo nekoliko godina.

Ujedinjeni narodi osnovali su tijelo sastavljeno od 2500 vodećih svjetskih znanstvenika iz meteorologije, ekologije, geologije i ostalih zemaljskih znanosti, a koji se već godinama bave istraživanjima na tim poljima. To je tijelo (IPCC) zaključilo da smo zaista suočeni s krizom koja bi lako mogla biti biblijskih razmjera, a koja je rezultat globalnog zatopljenja izazvanog povećanjem količine stakleničkih plinova u at­mosferi.

Kad pogledamo u nebo, lako je misliti da je beskrajno, da se na­stavlja zauvijek i da bi bilo gotovo nemoguće oštetiti to golemo pla­vetnilo. A ipak, kao što Bill McKibben tako artikulirano ističe u knjizi The End of Nature (Kraj prirode), iz 1990, udaljenost između tla (na razini mora) i gornjeg ruba troposfere, dijela atmosfere koji podržava gotovo sav život na Zemlji, jest samo otprilike devet kilometara. To je sve što imamo iznad i oko nas, samo tih uskih devet kilometara zraka, a skučeni pod njim su svi oblici života na Zemlji.

Prije stotinu godina, tanki sloj zraka iznad nas sadržao je, u pro­sjeku, 315 milijuntinka ugljičnog dioksida u ukupnoj količini plinova.

Gledajući godove 120-godišnjih stabala u planinama Vermonta, stručnjaci na polju šumarstva pronašli su pravilne uzorke rasta svake godine za prvih tridesetak godina. Potom su 1920. godine na industrij­skom srednjem zapadu, u riječnim dolinama Tennesseeja i Ohia, prora­dile tvornice na ugljen ili naftu. A godovi su se počeli mijenjati.

Otkrili su da je drveće prvo počelo rasti brže, kao rezultat viška ug­ljičnog dioksida, koji je 'hrana' drveću. Ali taj je ubrzani rast povećao stopu kojom drveće 'izdiše' vodenu paru, povećavajući tome i njihovu potrebu za kišom... koje, uz povećanu razinu CO2, nije bilo.

Dodatno, kiše su postale kisele, što je promijenilo prirodu mine­ralne ravnoteže u tlu, izlužujući lužnate minerale poput kalcija, te oslo­bađajući visoko otrovan aluminij. Posljedica bijaše odumiranje korje-naste strukture uslijed djelovanja otrovnih metala i slabljenje stabala uslijed nedostatka kalcija i ostalih lužnatih minerala.

Otrovnih je metala bilo i u oblacima koji su dolazili iz tvornica i elektrana. Tvari poput vanadija, cinka, žive, olova i drugih otrovnih ili teških metala — prethodno potpuno neprisutne u postupku rasta drveća — počele su se očitovati u godovima izraslima tijekom godina nakon industrijalizacije Amerike. Količina se postupno povećavala od počet­ka stoljeća do pedesetih, a onda je stopa akumulacije tih otrova jedno­stavno eksplodirala.