Bećar lijepog srca

Postoje ljudi što pod kožom nose oluju, a u očima im sja nemir sunca. On je jedan od njih. Kosa mu nečešljana, suha i čista, krstio je vjetar s dalekih drumova. Miriše na duhan, bor i ljekovito bilje, miris što ga ne napušta, već ga obavija, poput tajne koju šapuće svijetlu. Smijeh mu ne obećava, već prijeti: pustolovinom, propasti. Bećar. Riječ koja titra noćima dok selo spava, a on plovi ulicama kao brod bez luke, ostavljajući za sobom trag svježe vode i topline što se osjeti satima nakon što prođe.

Hoda ulicama prekrivenim teškom jutarnjom rosom. Svaki njegov korak budi oštar miris mokre zemlje i rakije iz otvorenog prozora. Zvuk koraka tone u pijetlovom kukurikanju, a on u džepu stiska glatki riječni kamenčić. Prsti mu se griju o njega, to je jedino sidro za ludost. Stisne ga dok ne zaboli, kao da iz kamena cijedi sunčevu toplinu što ga je ljubila cijelo ljeto.

Ljubi žene. Ne zato što ne zna za mir, već jer nijedna još nije dlanom pokrila njegovu dušu i rekla: Ovdje se zakopaj. Svaki poljubac je potraga, ne pitanje. Usne mu tople i blage, ali ih prislanja na tuđe kao da traži da mu rana zacijeli. Zagrljaji mirišu na svježu košulju i tišinu, ostavljajući u grlu okus meda i tuge. Šutnja ga muči, pa ljubi još jače. Odgovor izostaje, a srce neumorno nastavlja dalje.

Na praznoj cesti prije svitanja sagne se da podigne ptića. Dlanovi, uvijek čisti od posla na otvorenom, postaju mekši od svile. Drži ga i grije toplim dahom, šapućući priče koje ne bi mogao reći nikome. Ptićevo srce mu kuca pod palcem poput najsitnijeg, preplašenog bubnja. Još malo, šapuće, još samo malo pa će sunce. Kada ptica poleti, ostaje trag žive, oslobađajuće topline koju nosi u grudima cijeli dan.

Selo ga osuđuje. Povlače zavjese, pljuju pored pijace gdje zrelo voće puca pod svojom težinom. Zidaju mu zatvor od riječi, on je mrlja nekonformizma na čistom stolnjaku nedjelje. A on? Smije se. Prkosi ne iz drskosti, već iz nužde – kada te svi žele ukrotiti, jedino što preostaje jest biti još divljiji i luđi.

Njegov bunt je tihi krik duše koja odbija biti obična. Koja odbija stati u red. Koja traži više od svakodnevnog umiranja u navici, navici što miriše na hladan pepeo i ustajali krevet, na riječi što su izgubile i boju i težinu.

Noći su njegova katedrala. Pod zvijezdama pije, priča, smije se glasno, iskreno, kao da želi probuditi i nebo. Zrak je gust od mirisa jorgovana i rijeke, od topline što se diže s zagrijanog kamenja. U svakom osmijehu, u svakoj pjesmi toploj kao vuna, traga za napunjenom prazninom. Zabava mu nije bijeg, već lov.

A kada svi odu, vraća se u sobu gdje drvena peć pucketa i baca narančaste sjene. Sklupča se na podu, grije ruke uz topli trbuh peći i sluša kako vjetar pjeva tužnu, dugu pjesmu planina. Drvo puca i širi miris dima što ga vraća u djetinjstvo. Ovo je najiskrenija ljubavna priča, ovaj intimni trenutak s vatrom, sa tišinom, sa sobom.

Iza nečešljane kose i prkosnog osmijeha krije se istina koju rijetki razumiju. On se ne zabavlja zato što voli kaos, već jer u kaosu tinja nada. Negdje, u nekom pogledu što će ostaviti trag svilenog plamena na koži, u nekoj ruci, u nekom glasu što zvuči kao spora rijeka u koju bi mogao ući i ne utopiti se, možda se krije duša koja će njegovu smiriti.

Duša koja neće tražiti da bude manja, poslušnija, tiša. Duša koja prepoznaje oluju i kaže: Ja te se ne plašim. Riječi joj su oštre kao svježe ispečeni kruh, guste kao med.

Bećar lijepog srca. Neprijatelj mira, prijatelj života. Čovjek koji ljubi previše jer još nije dovoljno, koji traga jer još nije pronašao i u tom traženju skriva se njegova najčišća moć, sloboda što tinja poput neugaslog plamena, svjetlo što se ne može ugušiti.

Dok selo spava, dok noć šapuće, netko možda osjeti trag njegove topline u zraku, miris slobode u vodi rijeke, šum koraka na rosnoj ulici i spozna da je bećar i dalje tu, nevidljiv i odlučan, njegova prisutnost istovremeno divlja i nježna, poput rijeke koja nikad ne miruje, a uvijek pronalazi put.

I dok traži, srce mu kuca, duša pleše, ruke poznaju toplinu kamena, perja, vatre i tuđe kože. Svijet ne razumije, ali on osjeća i to je dovoljno.

Bećar lijepog srca.
Priča što ne završava,
samo se širi, tinja, pleše
u svakom dahu vjetra, u svakom svjetlu kroz prozor,
u svakom osmijehu koji traži ono što još nije pronađeno.

I dok traži, on postoji.

Matija Gerić