- Djed je primijetio da mi njegove riječi nisu sasvim jasne. “Miguel, da si umjetnik, slikar, pokušao bi svojom umjetnošću izraziti ono što vidiš. Možda ono što si vidio ne bi bilo isto onome što si naslikao, ali bi bilo prilično slično i moglo bi te podsjetiti na izvoran doživljaj.

Zamisli da imaš veliku sreću i da si prijatelj Pabla Picassa. Budući da te Picasso voli, odluči te naslikati. Poziraš mu i nakon dosta vremena pokaže ti tvoj portret. Reći ćeš: “Pa, to nisam ja“, a Picasso će reći: “Naravno da jesi. Tako te ja vidim. To je istina za Picassa, jer on izražava ono što je vidio. No, ti ćeš reći: “Ja ne izgledam tako“. Svako je ljudsko biće slično Picassu. Svako je ljudsko biće pripovjedač, što znači da je umjetnik. Ono što Picasso radi s bojama, to mi radimo s riječima. Ljudska bića smišljaju priče o svemu što doživljavaju i upravo poput Picassa iskrivljuju istinu, ali za nas je to istina.

Naravno, drugi ljudi mogu uživati u načinu na koji iskrivlju­jemo istinu. Mnogi ljudi jako cijene Picassovu umjetnost. No, ljudska bića svoju priču stvaraju s vlastitog, je­dinstvenog stajališta. Zašto bi svoju priču pokušavao nametnuti nekome drugome, ako za njega to nije istina? Ako to shvatiš nećeš više imati potrebu braniti ono u što vjeruješ. Nije važno da ti budeš u pravu, a ostali u krivu. Umjesto toga, svakoga promatraj kao umjetnika, kao pripovjedača. Budi svjestan da je ono u što drugi vjeruju njihovo stajalište, koje ni na koji način nije povezano s tvojim“.

- Godinama sam mislio da se poznajem, sve dok ni­sam otkrio da to nije istina. Znao sam samo ono što sam vjerovao o sebi. Otkrio sam da nisam ono što sam vjero­vao! To je bilo jako zanimljivo, ali i zastrašujuće, jer sam otkrio da uistinu nikoga ne poznajem te da ni mene dru­gi ne poznaju. Istina je da znamo samo ono što znamo, a jedino što uistinu znamo jest naša vlastita priča. No, mnogo ste pu­ta čuli ljude kako govore: “Jako dobro poznajem svoju djecu; oni nikada ne bi učinili takvo što!“ Mislite li da uistinu poznajete svoju djecu? Mislite li da uistinu poz­najete svoga partnera? Vjerojatno ste sigurni da vas part­ner ne poznaje! Možete biti sasvim sigurni da vas nitko uistinu ne poznaje, no poznajete li vi sami sebe? Pozna­jete li, zapravo ikoga? 

Nekoć sam vjerovao da poznajem svoju majku, no jedino što o njoj znam jest uloga koju sam joj dao u svojoj priči. Posjedujem sliku za lik koji igra ulogu moje majke. Sve što znam o njoj jest ono što o njoj vjerujem. Nemam pojma kakva je ona u vlastitoj glavi. Samo moja majka može znati tko je, a svakako ni ona to ne zna. Isto vrijedi i za vas. Vaša se majka može zakleti da vas dobro poznaje. No, je li to istina? . . . . - U njezinoj priči vi ste tek sekundaran lik koji igra ulogu njezina sina ili kćeri. Vaša majka stvara vašu sliku i želi da se uklopite u ono što stvara. Ako niste onakvi kakvi­ma vas želi u skladu sa svojom pričom, pogodite što se događa? Ima osjećaj da ste je povrijedili i pokušava vas natjerati da se uskladite s njezinom slikom. Zato osjeća potrebu da vas kontrolira, da vam kaže što da radite, a što da ne radite, zato vam iznosi sva svoja mišljenja o to­me kako biste trebali živjeti svoj život.

Ako znate da je to samo njezina priča, zašto biste se uopće i trudili braniti svoje stavove? Ono što ćete reći ni­je važno; ionako vam ne vjeruje. Kako bi mogla povjero­vati vašoj priči kad to nije njezino mišljenje? Najbolje bi bilo promijeniti temu, uživati u njezinom prisustvu i vo­ljeti je takvu kakva jest. Ako posjedujete svijest oprostit ćete majci sve ono što vam je učinila, ali, dakako, u skla­du s vlastitom pričom. Vaš će se odnos s majkom potpu­no promijeniti samo činom opraštanja.

Otkrivši da ljudi stvaraju svoju priču i da žive u njoj, kako bi ih više mogao prosuđivati? Kako bi njihovu ponašanje mogao shvatiti osobno ako znam da sam u njihovoj priči tek sekundaran lik?

Dok razgovaraju sa mnom, svjestan sam da se zapravo obraćaju sekundar­nom liku iz vlastite priče. Što god ljudi govorili o meni, to je samo projekcija njihove slike o meni. To nema nikak­ve veze sa mnom. Ne tratim vrijeme vrijeđajući se. Po­zornost usmjeravam na stvaranje vlastite pripovjesti.

Svatko od nas ima pravo stvarati vlastitu životnu priču i izražavati se kroz vlastitu umjetnost. No, koliku smo samo puta pokušali natjerati sekundarni lik da se uklopi u sliku i ulogu koju smo stvorili za njega? Htjeli bismo da naša djeca budu onakva kakvima ih želimo. No, da vam kažem lošu vijest: to se nikada neće dogoditi. Ako se naš partner ne uklapa u sliku koju smo stvorili za njega, ljuti smo ili povrijeđeni.

Tada ga pokušavamo kon­trolirati, govorimo mu što bi trebao raditi, što ne bi smio raditi, što bi trebao vjerovati i što ne bi smio vjerovati. Čak mu govorimo kako treba hodati, odijevati se i govo­riti. Isto to radimo i svojoj djeci pa se odnosi pretvaraju u rat za preuzimanje kontrole. Život u fizičkom tijelu jako je kratak, čak i kad bismo živjeli stotinu godina. Kad sam to otkrio, odlučio sam da neću gubiti vrijeme izazivajući sukobe, osobito ne s ljudima koje volim. Želim uživati u njima, a to ću postići tako što ću ih voljeti onakvima kakvi jesu, a ne onakvima kakvima sam ih izmislio.

Priča koju oni stvaraju nije važna. Nije mi stalo slaže li se priča moje majke s mojom; volim je i uživam u njezinom društvu. Znam da joj ne smijem na­metati svoju priču. Ne namećem je nikome.

Poštujem njezinu priču i slušam je, ne pokušavajući je uvjeriti da je pogrešna. Ako drugi ljudi pokušavaju napisati vašu priču um­jesto vas, to znači da vas ne poštuju. Ne poštuju vas jer smatraju da niste dobar umjetnik, da ne možete sami na­pisati vlastitu priču, iako ste se rodili upravo zato da bis­te je napisali.

Poštovanje izvire izravno iz ljubavi i jedan je od najuzvišenijih izraza ljubavi. Ja poštujem sebe i nikome ne dopuštam da napiše moju priču. Moja je priča moja odgovornost, moja tvorevina. Ja sam umjetnik i poštujem vlastitu umjetnost. Svoju umjetnost mogu uspoređivati s umjetnošću drugih ljudi, ali sam donosim svoje odluke i preuzimam odgovornost za svoje stvaranje.

don Miguel Ruiz - THE VOICE OF KNOWLEDGE, 2004

Obrazovanje, ovakvo kakvo je do sada korišteno, nije ništa drugo do lukav način upotrebe čovjeka za nečije ciljeve i interese. Misli ne trebaju da ti se daju već da se bude u tebi. Tamo gdje se misli bude um je uvijek mlad. Što obrazovanje predstavlja? Da li ono ima za funkciju da te nauči kako da misliš ili kako samo da koristiš izlizane i dosadne tuđe misli? Čija je tuđa moć snažnija od tvoje snage mišljenja? Ali i dalje se većina koristi beživotnim i ispraznim tuđim mislima; i dalje se samo uporno uče tuđe misli. Sakupljanje tuđih misli samo donosi idiotizam. Sakupljanjem tuđih misli, razmišljanje i inteligencija se ne rađa. Da bi se rodila inteligencija i slobodno mišljenje, fatalno je pogrešno koristiti se mehanički tuđim mislima. Za jedno takvo rođenje potrebno je dovoljno pogodnosti i prilika za slobodno razmišljanje i inteligenciju. Sumnja, umjesto slijepog vjerovanja, neophodna je da bi se došlo do pogodnosti za slobodno mišljenje. U ovom svijetu materialne vrijednosti su u usponu jer svaka nova generacija pomjera horizonte toga. Ali duhovne vrijednosti nisu u usponu jer je naš um vezan za prošlost. Sin se ne usteže da izgradi novu kuću pored one koju mu je otac podigao, ali neki duboki strah nas sprečava da nastavimo tamo gdje su stali Rama, Krišna, Mahavir ili Krist. Taj strah je nešto što nam je učenjem dato; taj strah nam je nametnut. Komentari na Gitu se mogu pisati, ali razmišljanje dalje od toga nije dopušteno. Još su uporno ubjeđivali da ne postoji ništa mudrije od Kurana. Takav stav je čovjeka učinio uskogrudim i duhovno siromašnim. Ako bi se dogodilo da sin ode dalje od oca u smislu bogaćenja, to bi se prihvatilo sa dobrodošlicom. To ne bi bilo stvar nepoštovanja ili uvrede oca. Naprotiv, to i jeste poštovanje i to će biti ponos za svakog oca. Svaka nova generacija bi se morala pripremati tako da ostavi daleko iza sebe staru generaciju. Želja da se nova generacija drži u pokornosti staroj i da joj se ne dopušta udaljavanje, jedna je bolesna težnja koja ne ukazuje na zdrav razum. Ljubav uvijek oslobađa. Ona ljubav koja vas obavezuje, nije ljubav već nasilje.

Inteligencija je dio tvojeg duha, a pamćenje pripada tvojem mozgu. Pamćenje pripada tvom tijelu, a inteligencija pripada tebi.

Nauka je najniži nivo svjesnosti; umjetnost je nešto više od nje; a duhovnost je najviši nivo svijesti. Duhovnost je philosophia perennis - vječna filozofija. Čovjek posjeduje u sebi tri izvora energije: prvi je tijelo, drugi je um, a treći je srce. Onamo gdje se sve te tri rijeke susreću, stapaju, postaju jedno, tu je četvrti... To ukazivanje četvrtog je početak svetosti, početak transformacije, začetak stvarnog života, autentičnog života, vječnog i božanskog življenja.

Osho – KNJIGA MUDROSTI

Roditelji misle samo na to kako razviti djetetove sposobnosti. Sposobnosti su zidovi kuće, koji su svima vidljivi. Ali temelj nije vidljiv, a bez njega nema kuće. A temelj je ljubav prema Bogu, veća nego prema svemu zemaljskomu, i ispravan odnos prema sposobnostima. Dječaka treba ponajprije učiti da ne osjeća prezir i uobraženost u odnosu na slabog i nesposobnog. Treba ga učiti da se ne pokoleba i da ne padne duhom ako nešto ne ide, učiti ga da ne osjeća zavist i mržnju prema onomu koji je uspješniji i kojemu ide bolje. Ljubav prema Bogu, dobrota i čestitost, to je temelj na kojem se može izgraditi kuća bilo koje visine, bez straha da će se srušiti. Sve to daje ispravan odgoj, uključivanje u duhovne i kulturne vrijednosti. Stvaranje povoljnih uvjeta za humanizaciju svih procesa, izdaci za umjetnost kao i razvitak duhovnih vrijednosti su za svaki narod pitanje preživljavanja njegovih budućih naraštaja. Očekivanje da se to odmah vrati, da dođe do brzih uspjeha kod djeteta je proces dehumanizacije, to je težnja da se sposobnosti pretpostave Bogu. Zanošenje time u umjetnosti i pedagogici može uzrokovati izopačenje čovjeka i društva u cjelini. Danas vlade mnogih država svijeta shvaćaju da bez mudrosti i etike koje rade u korist perspektive i bez zakona koji će ih osiguravati, društvo ne može preživjeti. I što će se više napora ulagati u tom smjeru, to ćemo imati manje gubitke u bliskoj budućnosti.  

S.N. Lazarev - DIJAGNOSTIKA KARME - Čista karma

- Ljudska inteligencija ne može isijavati svjetlo tako jako da obasja sve stvari kao što to može sunce. Ne može se ljudska ljubav usporediti sa sunčevim svjetlom koje grije sve ljude, i dobre i zle. Ne može ljudska moć donjeti ži-vot zemlji i svim njenim stanovnicima kao što to može sunce.

Učeni, političari, filozofi, umjetnici, heroji po čijim primjerima ljudi oblikuju svoje živote, nikada nisu pružili tako savršen primjer kao što to daje sunce, neprekidno osvjetljavajući druge, grijući ih, ispunjavajući ih životom. 

- Sunce je postojalo eonima, neprekidni primjer ispred nas. . . ali mi se ne obaziremo na najvećeg od svih učitelja.    

Omraam Mikhael Aivanhov 1900-1986