Opažanje nastupa onda kada postoji promatranje bez  kretanja  misli.

J. Krishnamurti 1895-1986

Naučiti crtati kroz osjećaje nasuprot objektivnom gledanju, nas opušta i hrani.

Meriel Hoare

U ljeto 1706. Hakuin 1686-1768 (zen učitelj), koji je otišao na jug učiti u Shoshujiju na Shikokuu, bio je pozvan da posjeti dvorac mjesnog vlastelina. Tu su mu pokazali zbirku svitaka, i u oči mu je upao jedan posebno dragocjeni primjerak. Bio je to kaligrafski rad nekog zen redov­nika (ili Daigua 1584-1690, ili Unga  1582-1659, ovisno o izvo­ru) - snažan, blistav i zanosan, a opet savršeno prirodan i nesputan. Došavši do zaključka kako je "Ovaj rad kistom rezultat pravog prosvjetljenja; on nema nikakve veze s tehnikom", Hakuin se vratio u hram i, zgađen pretencioznošću svojih radova, spalio sve kistove i sve svoje uzorke kaligrafije. Nije se ozbiljnije prihvatio kista sve dok se nije približio šezdesetoj.

- Premda je očito bio nadaren od rođenja, nije jasno gdje je Hakuin stekao takvu izvanrednu vještinu baratanja kistom. Moguće je da je bio neslužbeni učenik Suioa, izvrsnog slikara, a vjerovatno je nešto naučio i od svog nekadašnjeg učenika Ike no Taige, jednog od velikih slikara toga doba. U posljednja tri desetljeća svoga života, Hakuin je proizveo golemi broj slika u nevjerovatnom rasponu tematika, od snažnih kolorističkih prizora, s mnogobrojnim likovima i različitih tema i podtema, s grubo izvedenih karikatura. Uz tradicionalne zen teme naslikane na nevjerovatno svjež način, Hakuin je nalazio nadahnuće u drugim školama buddhizma, u konfucijanizmu, šintoizmu, taoizmu, pučkoj religiji i svakodnevnom životu (često je u slike uključivao svoje lice ili lice svojih župljana).

Njegovi su kaligrafski radovi također obuhvaćali mnogo više od svečanih riječi Buddha i Patrijarha; a koristio je i dječije pjesmice, popularne balade, šaljive stihove i razuzdane pjesme iz  četvrti gejša. Hakuinova umjetnička djela bila su “slike koje oslobađaju bića“, kao što stoji na jednom od njegovih pečata. Bile su vizuelne propovjedi koje su ostavljale daleko dublji dojam nego dugačko, komplicirano predavanje ili komentar nekog teškog teksta. Svaki od Hakuinovih učenika i župljana mogao je uspostaviti izravan odnos s učiteljevom umjetnošću, koja je neposredno i trajno djelovala na promatrača. U stanovitom smislu, Hakuinovo je djelo bilo “anti-umjetnost“, baš kao što je zen “anti-riječ“. Ono nikada nije bilo stvarano sa svjesnom nakanom da bude lijepo ili dekorativno.

Zapravo, Hakuin nikada nije ispravljao greške ili propuste u svojoj kaligrafiji, i ako je na papiru bilo kapljica ili mačjih tragova, utoliko bolje! Na velikim formatima, Hakuin je često najprije napravio temeljni nacrt, ali umjesto da ga izbriše, crtao je preko njega, dobivajući na taj način trodimenzionalni efekt. Držalo se da je Hakuinova kaligrafija moćan talisman, te su mu radovi bili veoma traženi. On je zapisao: “Umjesto da vješaš pomodne slike u svome domu, postavi slike sa zen porukama u svoju nišu; odnosi se prema toj tradiciji s poštovanjem i oslobodit ćeš se nevolja“. . .

Hakuin je na svojim slikama volio karikirati redovnike diletante.

Često se izrugivao Yoshidi Kenkou (1283-1350) piscu i autoru Eseja o dokolici (Tsurezura gusa), predstavljajući ga kao majmuna koji glupo pokušava uhvatiti mjesečev odraz na vodi, ili piše uvodne komentare te knjige na komadu papira.

Yoshidin zen, upućivala je ta slika, jest prijevara. Pravi učitelji zena ne žive elegantno povučeni od svijeta, dokono se poigravajući umjetnošću i religijom. . .

Hakuin se u posljednje tri godine života donekle povukao od svijeta, a u tom je razdoblju naslikao izvanredno lucidna, jasna i snažna djela - smione iskaze istinskog razumijevanja, karakterističnog za pravog učitelja zena.

Danas i na istoku i na zapadu sve više jača svijest o tome kako su Hakuinovo slikarstvo i krasopis po važnosti za kulturnu povijest svijeta ravni Rembrandtovu slikarstvu. U američkim i evropskim zbirkama danas se nalaze deseci prvorazrednih Hakuinovih radova, izvor su nadahnuća, ganuća i pouke ljudima diljem svijeta.

John Stevens - TRI KLASIKA ZENA - Ikkyu, Hakuin i Ryokan, 1992

Tokom stoljeća mnogi ogranci Taoističkog učenja su se razvijala, sva sa ciljem integracije različitih aktivnosti  svakodnevnog života sa Taom. Ovo uključuje različite discipline kao meditaciju, uputstva za prehranu, kinesku medicinu, Qi Gong, borilačke vještine, seksualnu praksu, vojnu strategiju, astrologiju, vanjsku i unutarnju alkemiju - divinaciju, magiju i talismane, rituale, Feng Shui (geomantiju), svetu arhitekturu i umjetnosti. Ipak Taoističke umjetnosti su originalno bile dizajnirane kao holističke, uzajamno su se podupirale i bile međuovisni oblik po sebi, koje su se mogle kultivirati u sebi, da se dosegne rezultat besmrtnosti. Isto kao i u Tantri, Taoisti su na znanje uvijek gledali kao na moć, i uvijek su obično sve tajili i pazili su kome prenose puno znanje. Čak i ako je sposoban učenik susreo savršenog učitelja, ipak još prođe desetljeća (ako ne i cijeli život) da bi se prakticiralo i ovladalo mnogim aspektima Taoističkog naučavanja. Kao posljedica toga, danas sebe mnogi ljudi nazivaju Taoistima, a proučavaju i prakticiraju samo jednu ili dvije Taoističke umjetnosti. Učitelj Cheng ManChing iz kasnog dvadesetog stoljeća je bio vrlo cijenjen kao “Učitelj Pet Savršenstava“ jer je dosegao vještinu u pet Taoističkih umjetnosti: borilačkim umjetnostima, kineskoj medicini, slikarstvu, pisanju poezije i kaligrafiji. Današnje, Taoističke umjetnosti su postale odijeljene i izolirane od trupa i korijenja Taoizma. Većina umjetnosti je postala sekularizirana. Klinički, kineska medicina u modernoj praksi se obično primjenjuje za liječenje nego za promoviranje duhovne supersnage. Meditacija je pretežno postala sredstvo za smanjenje stresa. Kineska astrologija, divinacija i geomantija danas se više koriste za sticanja uspjeha u biznisu, ljubavi i za uređivanje stana umjesto za dosezanje duhovnog proboja. Savremeni ljudi češće proučavaju Qi Gong i borilačke vještine za zdravlje, kondiciju i osobnu moć nego kao polaganje temelja za besmrtnost. Usprkos stjecanju  zdravlja, bogatstva i ljubavi, jedina sigurnost u životu je da će završiti u smrti. Održavanje zdravlja i bogatstva ima ograničenu vrijednost ako nečijem životu nedostaje smisao. Ja vjerujem da  navedene koristi od Taoističkih umjetnosti jesu stvarne i dobre, ali je vrhunski cilj Taoizma besmrtnost.

Besmrtnost je sinonim za prosvjetljenje, svijesno sjedinjenje sa univerzalnim umom, i dosezanje duhovno preobraženog tijela koje će trajati vječno koliko će trajati raj i zemlja.

Dakle, svrha ovog članka je proučavanje različitih Taoističkih umjetnosti, iz perspektive Taoističkog yogija na putu postajanja besmrtnim, . . .

Jampa Mackenzie Stewart -  Foundations of Taoist Practice

Ti ne možeš učiti čovjeka ničemu; ti mu možeš samo pomoći da to pronađe u sebi.

Galileo Galilei 1564-1642

- Svjesnost i Stvarnost su dva aspekta iste suštine ti ne možeš imati jedno bez drugoga. Ti si Svjesnost koja doživljava tu Stvarnost.

- Svjesnost i Stvarnost su jedno, a ti si oboje. Kada tvoj svjesni um gleda prema vani na svijet, ti opažaš ostvareni aspekt svoga Sebstva utisnutog u strukturalni fomat Stvarnog Univerzuma. Ali interakcija cijelog tog sadržaja, i kako to utječe na tebe, jeste odraz onoga što ti jesi u izrazima simboličkih vrijednosti.

- Samo ti, kroz svoju odlučnost, otvorenost uma, i samopovjerenje, ćeš biti uzrok pročišćavanja svoje percepcije.          

Thomas D. Nehrer  SUŠTINA STVARNOSTI  

Prepreke za čisto opažanje vlastitog istinskog bića su želje za užitkom i strah od bola. To je zadovoljstvo-bol motivacija koja stoji na putu. . .

Odbacivanje želje po želje je dugotrajan proces sa krajem nikad na vidiku. Ostavi same svoje želje i strahove, svu svoju pažnju usmjeri na predmet, onome tko je iznad doživljavanja želje i straha. Pitaj: tko želi? Neka te svaka želja vrati sebi.

Nisargadatta Maharaj-JA SAM TO

Da bi se pronašlo unutarnje svjetlo - jedini istinski vodič kroz labirint znanja i argumenata. . . zahtijeva svakodnevnu disciplinu za koju su samo neki spremni. To znači ostavljanje vremena za tihu meditaciju i kontemplaciju.

Joan Hodgson – WHY ON EARTH, 1979