Dobra umjetnost koliko god je “nemoralna“ je u potpunosti stvar vještine. . . Dobra umjetnost ne može biti nemoralna. Pod dobrom umjetnošću ja mislim na umjetnost koja podnosi istinskog svjedoka, mislim umjetnost koja je najpreciznija.
Umjetnost nije transkript niti kopija. Umjetnost je izražavanje onih ljepota i emocija koje pobuđuju ljudsku dušu.
Umjetnost je putovanje slobodne duše.
Umjetnost je nezamisliva bez rizika i duhovnog samožrtvovanja.
Boris Pasternak 1890-1960
Umjetnost prepoznaje vidljivi svijet onakvim kakav jeste, ali to reorganizira da učini svijet ljepšim i boljim mjestom za ljudski um.
Umjetnost je selektivna rekreacija stvarnosti u skladu sa umjetnikovim metafizičkim procjenama vrijednosti.
Samo kroz umjetnost mi možemo izaći iz sebe i spoznati što druga osoba vidi.
Umjetnost je nedostojno izlaganje svjesnosti.
Umjetnost nije imitacija, već iluzija.
Umjetnost, je prilično beskorisna, osim za dušu, to je najviši od svih ljudskih nastojanja.
Umjetnost i pristup životu kroz umjetnost, koristeći to kao sredstvo obrazovanja i čak u znanosti je tako važno da je to dio velike nove revolucije koja se događa.
Što se tiče latentne energije sadržane u pojavama svijesti, tj. u mislima, osjećajima, željama i u volji, njezina je mogućnost još neizmjerljivija, još bezgraničnija. Iz osobnog iskustva, iz promatranja iz povijesti znamo da ideja, osjećaj ili želja mogu, kada se očituju, oslobađati neograničene količine energije, stvarati beskonačne nizove pojava. Ideja može djelovati stoljećima i tisućljećima, rasti i produbljavati se proizvodeći uvijek nove nizove pojava, oslobađajući uvijek novu energiju.
Znamo da misli nastavljaju djelovati i živjeti kada je ime čovjeka koji ih je stvorio postalo mit, kao što su imena osnivača starih religija, tvoraca besmrtnih poetskih djela starog vijeka, junaka, vođa, proroka. Njihove riječi ponavlja bezbroj usta, ideje se analiziraju, tumače. Sačuvana djela se prevode, tiskaju, čitaju, uče napamet, deklamiraju, postavljaju na pozornice, ilustriraju. I to ne samo velika djela svjetskih genija. Neka mala pjesma može živjeti tisućama godina prisiljavajući stotine ljudi da za nju rade, da joj služe, da je prenose dalje.
Pogledajte koliko je potencijalne energije u nekoj maloj pjesmici Puškina ili Ljermontova. Ta energija ne djeluje samo na osjećaje ljudi, već samim svojim postojanjem djeluje na njihovu volju.
Pogledajte kako žive i ne žele umrijeti riječi, misli, osjećaji polumitskog Homera – i koliko je “kretanja“ izazvala u toku svog postojanja svaka njegova riječ.
Svaka pjesnikova riječ očito ima ogromnu potencijalnu snagu, sličnu potencijalnoj snazi komadića ugljena ili žive stanice, ali beskrajno suptilniju, nemjerljiviju i moćniju. Taj čudesni odnos među pojavama može se izraziti ovako: što je određena pojava udaljenija od vidljivog i dodirljivog - od fizičkog - što je dalje od tvari, to je u njoj više latentne snage, to veći broj pojava ona može proizvesti i obuhvatiti, to veću količinu energije ona može osloboditi i to manje ovisi o vremenu.
Ako sve što smo rekli povežemo s osnovnim načelom fizike da je količina energije konstantna, onda moramo pobliže označiti da se u prethodnom izlaganju nije govorilo o stvaranju nove energije, već o oslobađanju latentne. Pritom smo utvrdili da je oslobađajuća snaga života i misli beskrajno veća od oslobađajuće snage mehaničkog gibanja i kemijskih utjecaja. Mikroskopska živa stanica snažnija je od vulkana – ideja je moćnija od geološke kataklizme.
Pošto smo utvrdili te razlike među pojavama pogledajmo što su pojave o sebi, neovisno o našo zamjedbi i osjećaju. Odmah ćemo vidjeti da o tome ne znamo ništa.
Pojava je poznata samo ako je podražaj, tj. samo ako izaziva osjetilnu zamjedbu. Pozitivistička filozofija u osnovi svih pojava vidi mehaničko gibanje ili elektro-magnetsku energiju. Ali pretpostavka o vibrirajućim atomima ili o jedinicama energije - elektronima i ciklusima gibanja, kojih različite kombinacije stvaraju različite “pojave“, izgrađena je na posve umjetnoj i proizvoljnoj pretpostavci da svijet postoji u vremenu i u prostoru. Ako zaključimo da su uvjeti vremena i prostora samo svojstva naše osjetilne zamjedbe, ukidamo svaku mogućnost za pretpostavku da je “gibanje“ temelj svega, jer su za gibanje neophodni prostor i vrijeme, tj. neophodno je da uvjeti prostora i vremena budu svojstva svijeta, a ne svojstva svijesti.
Zapravo, ništa ne znamo o uzrocima pojava. Znamo da neke kombinacije uzroka, djelujući preko organizma na našu svijest, stvaraju niz osjeta koje mi doživljavamo kao zeleno stablo. No odgovara li predodžba stabla stvarnoj biti uzroka koji su izazvali te osjete, to mi ne znamo. Pitanje o odnosu pojave prema stvari o sebi, tj. Prema biti koju ona sadrži, od davnih vremena je bilo glavni i najteži problem filozofije. Možemo li mi, proučavajući pojave, dokučiti njihove uzroke, pravu bit stvari? Kant je odlučno rekao: Ne! Proučavajući pojave mi se čak i ne približavamo razumijevanju stvari o sebi. Ako priznamo da je Kantovo gledište ispravno, želimo li se približiti razumijevanju stvari o sebi, moramo tražiti posve novu metodu, posve drugačiji put od puta pozitivističke znanosti koja proučava zbivanja ili pojave.
D. Ouspensky 1878-1947 - TERTIUM ORGANUM
Ja sam uvijek vjerovao i još vjerujem da umjetnici koji žive i rade sa duhovnim vrijednostima, nemogu i ne bi trebali ostati indiferentni prema sukobu u kojem su najviše vrijednosti čovječanstva i civilizacije u pitanju.
Pablo Picasso
edin.kecanovic
med.mlijeko
vanessa
bglavac
