Zen i umjetnost

Budhistička filozofija je filozofija "Praznine", to je filo­zofija jedinstvo sebe. Jedinstvo sebe treba razlikovati od pukog identiteta. Kad je u pitanju identitet imamo dva objekta za razaznavanje; u jedinstvu sebe nalazimo samo jedan objekt ili subjekt, samo jedan, i taj jedan raspo­znaje sebe odmicanjem od sebe. Odatle ovo jedinstvo sebe uključuje kretanje. Mi uočavamo da je u jedinstvu sebe um odmaknut od sebe kako bi sagledao sebe odraženog u sebi. Jedinstvo sebe prati logiku čistog iskustva ili "Praznine".

U njoj nema nikakvog proturječja. Budhisti to zovu tako­vost. Pokušavajući objasniti kako je to učenje povezano s umjetnošću, jednom sam sa skupinom zaljubljenika u umjetnost razgovarao o budhističkom nauku,"Praznine" i Takovosti. Slijedi dio mojeg govora.

Iskreno govoreći, nisam kvalificiran govoriti o umjetno­sti, jer nemam umjetničkog instinkta, niti obrazovanja i nije mi se često pružala prilika uživati u dobrim umjetnič­kim djelima. Sve što mogu izreći je više ili manje koncep­tualno. Pogledajmo slikanje.

Često čujem kineske ili japanske kritičare umjetnosti kako proglašavaju da se istočnjačka umjetnost sastoji od oslikavanja duha, a ne oblika. Time kažu da, kad je duh shvaćen, oblik stvara samog sebe. Osnovno je dosegnuti duh objekta koji je slikar želio pri­kazati. Zapad, s druge strane, naglašava oblik, pokušava­jući preko njega doseći duh. Istok radi upravo suprotno: duh je u svemu. On smatra da kad umjetnik dohvati duh, njegovo djelo razotkriva nešto više od boja i linija. Istin­ski umjetnik je stvaratelj, a ne oponašatelj. On je posjetio Božju radionicu i naučio tajne stvaranja - stvorivši nešto iz ničega. Takvom je slikaru svaki potez kista stvaralačko djelo, i ne može se ponoviti. Bog ne može ukinuti svoju zapovi­jed; ona je konačna, neopoziva, ona je ultimativna. Slikar ne može ponoviti svoje djelo. Čak je i najsitniji potez kista nedostižan, kako se onda može ponoviti čitav prikaz ili kompozicija, budući je to sinteza svih njegovih poteza, pri čemu je svaki bio usmjeren cjelini? Na neki je način svaka minuta ljudskog života duga ono­liko koliko je izraz unutarnjeg ja izvoran, božanski, stva­ralački i neponovljiv.

Život svakog pojedinca je stoga veli­čanstveno umjetničko djelo.

Čini li netko ili ne izvrsno jedinstveno remek-djelo ovisi o njegovoj svjesnosti unutar­njeg djelovanja šunyate (praznine). Kako slikar doseže duh biljke želi li naslikati hibiskus, kao što je to, na primjer, učinio Mokkei (Mu ji) iz trinae­stog stoljeća na svojoj slavnoj slici sada proglašenoj nacionalnim blagom, a koja se nalazi u hramu Daitokuji u Kyotu? Tajna je u postajanju biljkom. Ali može li se ljud­sko biće pretvoriti u biljku? Ako teži naslikati biljku ili životinju, u njemu mora postojati nešto što je na ovaj ili onaj način u odnosu s njima. Budući da je tako, on mora biti sposoban postati objekt koji žudi naslikati. Ova se disciplina sastoji u unutarnjem proučavanju biljke, pri čemu je um sasvim očišćen vlastite subjektiv­nosti, sebi usmjerenog sadržaja. To znači održavati um u suglasju s "Prazninom", ili Takovošću, kako bi onaj koji je nasuprot objekta prestao bivati izvan njega, preobrazivši se u sam objekt.

Ova identifikacija omogućava slikaru da osjeti pulsiranje jednog te istog života kako prožima i njega i objekt. To se misli kad se govori da je subjekt izgubljen u objektu i da, kad slikar započinje svoj rad, to nije on, već objekt koji djela. 

Njegov kist, kao i njegova ruka i prsti, postaju poslušne sluge duhu objekta. Objekt slika vlastitu sliku. Duh se sagledava odraženim u sebi. I ovo je primjer jedinstva sebe. Tvrde da je Henri Matisse tjednima promatrao predmet koji bi naumio naslikati, čak i mjesecima, sve dok ga duh objekta ne bi počeo pokretati, goniti ga, čak mu i prijetiti, ne bi li napravio sliku.

Jedan je kritičar suvremene umjetnosti, čuo sam, kazao da je umjetnikova ideja ravne linije sasvim različita od matematičareve, jer ovaj prvi zamišlja ravnu liniju kao istopljenu krivulju. Ne znam je li ovaj citat posve točan, ali je primjedba doista prosvjetljujuća. Jer, ravna linija koja to zauvijek ostane je mrtva, kao i krivulja koja ne može biti ništa drugo. Ako su one živopisne, a to bi trebao biti slučaj sa svakim umjetničkim djelom, prava linija je savijena, a krivulja je pravilna. Osim toga mora postojati ono što se naziva "dimenzionalna napetost" u svakoj liniji. Ni jedna se živopisna linija ne nalazi samo na jednoj razini, ona je prelivena krvlju, ona je trodimenzionalna.

Također mi je rečeno da umjetniku boje nisu tek crvene ili plave. Više su no što oko zapaža, mijenjaju se s osjeća­jima. Ovo znači da boja živi s umjetnikom. Kad on ugleda crvenu, ona stvara vlastiti svijet; umjetnik boji daruje svoje srce. Crvena ne ostaje samo jedna od sedam boja proizišlih iz prizme. Poput žive stvari ona poziva sve ostale i sjedi­njuje ih sukladno vlastitom unutarnjem poticaju.

Umje­tniku crvena boja nije tek fizički ili psihički događaj, ona je opskrbljena duhom. Ovi su stavovi čudesno istočnjački. Postoji još jedna značajna postavka zapadnog umjetnika. Prema njemu, kad je u potpunosti upijen u bilo kakav vizualni doživljaj, on u sebi osjeća određene mogućnosti proistekle iz vizualnih predodžaba koje ga tjeraju da ih izrazi. Umjetnikov je život stvaralački.

Bog nije napravio svijet samo da bi nešto uradio. Imao je jasnu unutarnju potrebu, želio je vidjeti sebe odraženog u svojem djelu. Na to se ukazuje kad Biblija govori o Božjem uobličavanju čovjeka po vlastitoj slici i prilici. Nije samo čovjek oblikovan prema Božjoj slici, cijeli je svijet njegov odraz, čak i najnepoćudnija muha, kako bi to Eckhart rekao, sadrži Božje jestvo u svojem jeststvu. I upravo zahvaljujući tom jeststvu cijeli svijet napreduje.

Tako je i s umjetnikom. Budući da to jeststvo ispunjava njegova djela, ona su živoga duha. Sam umjetnik ne mora biti svjestan svega toga, ali zen zna i spreman je prenijeti spoznaju onima koji mu prilaze u pravom duhu. Jestvo stvari nije jedino to, već u sebi sadrži beskrajne mogućnosti koje budhisti zovu de na kineskom, toku na japanskom, a guna na sanskrtu. U tome se skriva "zagonetka postojanja'', koja je "nepresušnost Praznine".

Sljedeća priča o Rakan Oshu (Lohan Hoshang), iz Shoshua, Kina, koji je živio u 9. stoljeću, ovdje je ponuđena ne bi li prikazala kako zen mijenja nečiji pogled na život i čini da se osoba uistinu zagleda u jestvo stvari. Stihovi koji slijede prenose njegova iskustva.

Bijaše sedma godina Xian-donga (867. godina), kad sam se po prvi put prihvatio proučavanja taoa (to, jest zena). Kud god bih se okrenuo susreo bih riječi, a nisam ih razumijevao. U meni nakupljene dvojbe nalikovale su košari od vrbinog pruća. Tri godine, boraveći u šumi kraj potoka, bijah potpuno nesretan. Kad neočekivano susretoh Dharmarađu (zen majstor) kako sjedi na prostirki, usrdno mu se približih zamolivši ga da razriješi moje nedoumice. Majstor je ustao s prostirke na kojoj je sjedio posve udubljen u meditaciju. Razotkrivši ruku, udario me pesnicom u grudi.
Ovo je u tren sasvim na komadiće raspršilo moje dvojbe. Po prvi put podigavši glavu, uočih da je sunce okruglo.
Otad sam najsretniji čovjek na svijetu, nemam straha, nemam briga; Provodim bezbrojne dane uživajući u životu.
Samo ja zapažam svoju unutrašnjost ispunjenu osjećajem punoće i zadovoljstva; Više ne lutam amo-tamo sa svojom prosjačkom
zdjelom za hranu.(Denteroku, XI)

Najznačajnije u ovoj stihovnoj priči o Rakan Oshovom iskustvu je to što je "on po prvi put uočio da je sunce okruglo". Svi znaju i vide sunce, prema tome ga je Osho također morao vidjeti bezbroj puta. Zašto naglašava da je okruglo, kao da ga vidi po prvi put u životu? Svi mislimo da doista živimo, mi jedemo, spavamo, šećemo, govorimo.
Ali, je li to doista tako? Da uistinu postojimo, nikada ne bismo govorili o "grozi", "nesigurnosti", "strahu", "frustraciji", "hrabrosti da se bude", "zagledavanju u prazninu", "susretu sa smrću''.

D. T. Suzuki - 1870-1966 -KRŠĆANSKI I BUDDHISTIČKI MISTICIZAM, 1957