Najveća greška čovjeka je da misli da je po prirodi slab, da je po prirodi zao. Što je slabo i zlo, to su njegove navike, njegove želje i misli, ali ne i on sam. 

Ramana Maharshi 1879-1950

Nitko ne zna što sve može dok ne pokuša. 

Pubilije Sirus

Nitko ne određuje da čovjek mora biti uhvaćen u prostoru i vremenu. Sam je tako odlučio. Da nije, mogao bi isto tako postojati u vječnosti.

Ajra Miška  -  DODIR VJEČNOSTI - Pripovjest anđela Christophera Tragiusa, 1993

Vrijeme je beskonačno, mada je ograničeno, a vječnost se nalazi u sadašnjem trenutku koji je usječen između prošlosti i budućnosti. 

Nisargadatta Maharaj

- Ali samo ono što ti otkriješ kroz svoju vlastitu svjesnost, svoj vlastiti napor, samo će to biti od trajne koristi za tebe. Sjeti se da ništa što god ti opažaš nije tvoje vlastito. Ništa vrijedno ti ne može doći izvana: to su samo tvoji vlastiti osjećaji i razumijevanje koje je relevantno i otkrivajuće. -

-Riječi, koje si čuo ili pročitao, će samo stvoriti slike u tvom umu, ali ti nisi misaona slika. Ti si moć opažanja i akcija iza i iznad slike.

- Kada shvatite da ste vi svjetlost svijeta, vi ćete također spoznati i to da ste vi ljubav svijeta; da znati znači voljeti, a voljeti znači znati. Od svih svojstava ljubavi, ljubav nas samih dolazi prvo. Vaša ljubav prema svijetu je odraz vaše ljubavi prema samom sebi, jer vaš svijet je vaša vlastita kreacija.

- Budući da se ne može prenijeti riječima, istina čeka da je iskusiš.

- Riječi ti mogu prenijeti samo ideju, ali ideja nije iskustvo.

- Sve dok nisi u miru, ne možeš vidjeti ono što je istinito. Miran um od presudne je važnosti za ispravnu percepciju, a ona je neophodna za samoostvarenje.

- Sve dok se poistovjećuješ s tijelom i umom, morat ćeš patiti. Shvati da nisi ovisan o njima i postani sretan. Kažem ti, to je tajna sreće. Uvjerenje da tvoja sreća ovisi o stvarima i ljudima nastalo je kao posljedica neznanja o tvojoj pravoj prirodi. Mudrost je spoznaja da ti za sreću nije potrebno ništa drugo osim znanja o sebstvu. 

Nisargadatta Maharaj

Iz religioznih zapisa i preostalih spomenika poe­zije i likovnih umjetnosti je jasno da su, u većini raz­doblja i na većini mjesta, ljudi pridavali više važnosti unutrašnjem pejzažu nego objektivnoj stvarnosti, osje­ćali da ono što vide zatvorenih očiju posjeduje duhovno veći značaj od onog što su vidjeli otvorenih očiju. Razlog?

Prepoznatljivost dovodi do prezira, a kako preživjeti je problem koji se po važnosti kreće od kronično zamornog do mučnog.

Vanjski svijet je ono u čemu se budimo svakog jutra u životu, mjesto u kome, htjeli ili ne, moramo pokušavati zaraditi za život.

U unutarnjem svijetu nema ni rada ni mono­tonije. Posjećujemo ga samo u snovima i sanjarenji­ma, a njegova neobičnost je takva da nikada dva puta uzastopce ne naiđemo na isti svijet. Zar je čudno, sto­ga, što su ljudska bića u svojoj potrazi za božanskim obično više voljela gledati unutra!

Obično, ali ne uvijek. U svojoj umjetnosti ništa manje nego u svo­joj religiji, taoisti i zen-budisti su gledali dalje od vizi­ja u Prazninu, a kroz Prazninu u "deset tisuća stvari" objektivne stvarnosti.  

Zbog svoje doktrine o utjelov­ljenoj Riječi, kršćani su trebali, od početka, biti spo­sobni zauzeti sličan stav prema univerzumu oko sebe. Ali, zbog doktrine Pada, bilo im je veoma teško to učiniti.

. . . Samo srednji plan i ono što se može nazvati dalj­nim krupnim planom strogo su ljudski. Kad gledamo veoma blizu ili veoma daleko, čovjek ili potpuno ne­staje ili gubi primat. Astronom gleda još dalje od Sung slikara i vidi još manje od ljudskog života. Na drugom kraju ljestvice fizičar, kemičar, fiziolog tragaju za krupnim planom-staničnim krupnim planom, mole­kularnim, atomskim i subatomskim. Od onog što je, na šest metara, čak i na dohvat ruke, izgledalo i zvuča­lo kao ljudsko biće, ne ostaje ni traga.

Nešto analogno tome događa se kratkovidnom umjetniku i sretnom ljubavniku. U bračnom zagrlja­ju osobnost se istopi; pojedinac (to je stalna tema Lawrenceovih pjesama i romana) prestaje biti on sam i postaje dio ogromnog neosobnog univerzuma.

A tako biva i s umjetnikom koji odabire koristiti svoje oči na blizinu. U njegovom radu čovječanstvo gubi svoj značaj, čak potpuno nestaje. Umjesto muš­karaca i žena koji izvode svoje fantastične obmane pred nebesima, od nas se traži da razmotrimo ljilja­ne, da meditiramo o nezemaljskoj ljepoti "pukih stvari", kad su izdvojene iz svog utilitarnog konteks­ta i predstavljene onakve kakve su, same za i po sebi.

Alternativno (ili, na nekom ranijem stupnju umjet­ničkog razvitka, isključivo), neljudski svijet blizine je prenijet u uzorcima. Ti uzorci su većim dijelom apstrahirani iz lišća i cvijeća - ruže, lotosa, tratorka, palme, papirusa - i razrađeni su, ponavljanjima i vari­jacijama, u nešto što ima moć prijenosa i podsjeća na žive geometrije Drugog svijeta.

Aldous Huxley – VRATA PERCEPCIJE, 1954