Umjetnici svih vrsta su najčešće muškarci, a njihova djela često izražavaju nerazumjevanje žena. Muškarac umjetnik baveći se umjetnošću - teškim naslućujem poslom, dolazi do mrvica onoga što žena svakodnevno obavlja u svojoj praktičnoj dnevnoj umjetnosti. I dok muškarac misli da se iza anđeoskog lica žene krije nepoznavanje umjetnosti ili naprimjer fizičke kemije, neće znati da su dostignuća znanosti i umjetnosti ženska djela i da je on - muškarac gurnut da ih stvara, nesvjestan toga da ženski biološki poslodavac zna što će od svega ispasti i čemu će služiti.

Jovo Toševski - PLANETA ŽENA, 1988

Umjetnost za ženu mora biti više kao personificirani, drevni ritual gdje svaka duhovna misao biva učinjena vidljivom, ostvarenom, predstavljenom. 

Anais Nin

Ustanovljujući posebni odjel za žene u okviru svog instituta, Pitagora je samo čistio i produbljivao ono što je postojalo prije njega. Žene koje je on inicirao, uz ritual su dobivale i posebne upute vezane, za uzvišene principe njihove uloge. Tako je kod onih, koje su toga bile dostojne, budio svijest o njihovoj istinskoj ulozi. Otkrivao im je kako se ljubav transformira kroz savršeni brak, u kojem se dvije dušu međusobno stapaju i prožimaju, u samom središtu života i istine. Nije li muškarac svojom snagom predstavnik principa i stvaralačkog duha? Ne personificira li žena u svoj svojoj moći samu prirodu, u njezinoj snazi oblikovanja, u njezinim čudesnim, zemaljskim i božans­kim ostvarenjima? Kada se ta dva bića potpuno prožmu svojim tije­lom, dušom i duhom, njihovo jedinstvo personifikacija je univerzuma samog. No da bi mogla vjerovati u Boga, žena ga mora vidjeti kako živi u muškarcu; i stoga muškarac treba biti posvećen. Samo je takav muškarac sposoban svojim dubokim razumijevanjem života i svo­jom stvaralačkom voljom oploditi žensku dušu i transformirati je u skladu s božanskim idealom. A taj mu ideal ljubljena žena uzvraća mnogostruko kroz svoje prekrasne misli, svoje uzvišene osjećaje, svoja duboka proročanstva. Ona mu vraća njegovu sliku preobraženu oduševljenjem, ona postaje njegovim idealom, budući da ga ostvaruje snagom ljubavi u svojoj duši. Kroz nju, on postaje živim i vidljivim, on postaje krvi i mesom. 

Naime, ako muškarac stvara željom i voljom, žena fizički i duhovno stvara kroz ljubav. U svojoj ulozi ljubavnice, supruge, majke ili nadahnute žene, ona je jednako velika i božanska još u većoj mjeri no što je to muškarac, budući da ljubiti znači - zaboraviti sebe.

Žena koja zaboravlja sebe i koja nestaje u svojoj ljubavi uvijek je uzvišena. U tom uništenju ona otkriva svoje nebesko uskrsnuće, svoju krunu od svjetlosti i besmrtno zračenje svoga bića. Već vjekovima ljubav poput gospodara vlada modernom literaturom. To nije čisto senzualna ljubav koju raspiruje ljepota tijela, kao u antičkih pjesnika; to nije ni bljutavi kult apstraktnog i kon­vencionalnog ideala kao u srednjem vijeku, ne; riječ je o ljubavi, koja je istovremeno senzualna i duševna, riječ je o slobodnoj ljubavi koja rasplamsava maštu. Najčešće u ljubavi samoj vlada rat među spolovima. Žene su revoltirane egoizmom muškarca i njegovom bru­talnošću; muškarci, pak, preziru laži i taštine žene; krikovi mesa, nemoćni bijes žrtava sladostrašća, robovanje raspusnosti. U svemu tome, duboke strasti i silovite, snažne privlačnosti bivaju ugušene konvencijama i društvenim institucijama. Otuda te ljubavi pune oluja, moralnih razaranja i tragičnih katastrofa, koje predstavljaju isključivu potku modernog romana ili drame. Reklo bi se da moderni čovjek, koji ni u religijama ni u znanostma nije uspio naći Boga, uzalud ga pokušava pronaći u ženi. Premda je u suštini na pravom putu, on ne zna da ga i On u Njoj i Ona u Njemu mogu pronaći samo kroz posvećenje u velike istine. Između tih duša, koje se međusobno ne poznaju i koje ne poznaju ni same sebe, koje se rastaju katkada očajnički proklinjući jedna drugu, postoji neutaživa žeđ da proniknu jedna u drugu i da se međusobno potpuno prožmu, tražeći u tom stapanju neku nemoguću sreću. Usprkos izopačenostima i zasićenjima, koji otuda proizlaze, to očajničko traganje je neizbježno i izvire iz božanskog nesvjesnog. Upravo ono može predstavljati vitalnu točku za ponovnu izgradnju budućnosti. Kada muškarac i žena pronađu sebe i jedno drugo kroz duboku ljubav i posvećenje, njihovo će sjedinjenje predstavljati blistavu snagu, stvaralačku snagu par excellence. Psihička ljubav, ljubav -strast duše tek je, dakle, nedavno ušla u literaturu i univerzalnu svijest, no njezin je izvor u antičkoj inicijaciji. Činjenica da je se kroz grčku literaturu jedva može naslutiti, po svoj je prilici u svezi s time što je predstavljala izuzetnu rijetkost. To pro­izlazi iz najdublje tajne misterija. Međutim religiozna i filozofska tra­dicija sačuvala je tragove ženske inicijacije. Iza poezije i službene filo­zofije, pojavljuje se nekoliko likova žena, napola zakrivenih velom koje usprkos tome blistaju svojom veličinom.

Već smo upoznali proročicu Teokleju koja je inspirirala Pitagoru; kasnije će doći svećenica Korina, nadahnuta suparnica Pindara, koji bijaše najveći posvećenik među grčkim liričarima; konačno će se na Platonovoj gozbi pojaviti i Diotima, da  bi otkrila najuzvišenije tajne o Ljubavi.

Pored tih izuzetnih uloga, grčka je žena obavljala svoje svećeničke dužnosti u okviru domaćeg ognjišta i u odajama, koje su bile namijenjene ženama. Njezino su djelo oni junaci, umjetnici i pjesnici, u čijim se pjesmama, djelima isklesanim u mramoru i podvizima mi i danas divimo. Ona ih je začela u tajni ljubavi, oblikovala u svojim njedrima žudnjom za ljepotom, ona ih je rodila i štitila svojim materinskim krilima. Dodajmo da je za muškarca i ženu, koji bijahu posvećeni u rađanje djeteta imalo beskrajno ljepši i značajniji smisao no što ga ima za nas. Budući da su otac i majka znali da je duša djetetova postojala i prije njegova rođenja na zemlji, za njih je čin začeća predstavljao sveti čin, poziv duše na inkarnaciju. Između inkarnirane duše i majke, gotovo uvijek postoji duboki stupanj sličnosti. Kao što zle i perverzne žene privlače demonske duhove, tako i nježne majke privlače božanske duhove. Nije li ta nevidljiva duša koju očekuju, duša koja će doći i koja dolazi - tako tajanstveno i tako sigurno u isti mah - nešto posve božansko?

Bolno će biti njezino rođenje, njezino zatočenje u tijelu. Ako se između nje i neba koje je napustila spusti gusti veo, ako se prestane sjećati svoje božanske domovine - ona će patiti! Sveti je i božanski zadatak majke koja toj duši treba stvoriti novo boravište, ublažiti težinu tamnice tijela i olakšati iskušenja koja je čekaju na njezinu putu na Zemlji.  

Edouard Schure – VELIKI POSVEĆENICI, 1889

Čovjek odista postaje pjesnikom kada uspijeva ljudima predstaviti osobnu ideju na takav način da oni u njoj uživaju, što nije u stanju uraditi ako nema podesan medij, blizak svima u publici. Taj uobičajeni jezik ima vlastite zakone, koje pjesnik mora otkriti i slijediti, pri čemu postaje istinit i doseže pjesničku besmrtnost.

Rabindranath Tagore

Sve istine, ne samo istinite ideje nego i istinita lica, slike ili pjesme, ispoljavaju uzvišenu ljepotu. Ljudi obično ne vide ljepotu u istini, prosječan čovjek bježi od nje i postaje slijep za ljepotu u istini. Uvijek kad ljudi vide ljepotu u istini, rađa se istinska umjetnost.

Mahatma Gandhi