U svijetu u kojem je obrazovanje pretežno verbalno, visoko-obrazovanim ljudima je skoro nemoguće obratiti ozbiljnu pažnju na bilo što osim riječi i pojmova. Za to uvijek ima novca, uvijek postoje doktorati o tome, o učenoj glupariji istraživanja o onome što je, za znanstvenike, problem nad problemima: tko je utjecao na koga da kad kaže što?
Čak i u ovom dobu tehnologije cijeni se verbalna humanistika. Neverbalna humanistika, vještina da se izravno bude svjestan danih činjenica našeg postojanja, gotovo se sasvim zanemaruje. Katalog, bi -bliografija, konačno izdanje ipsissima verba (ipsissima verba latinski-njegove točne riječi; vlastite riječi) nekog trećerazrednog stihoklepca, ogroman indeks svih indeksa - svaki pravi aleksandrinski projekt sigurno se odobrava i dobiva financijsku podršku. Ali, kada je u pitanju to da se otkrije kako vi i ja, naša djeca i unuci, možemo postati osjetljiviji, intenzivnije svjesni unutarnje i vanjske stvarnosti, otvoreniji Duhu, manje skloni da, psihološkim zloupotrebama, sebe napravimo tjelesnim bolesnicima, više u stanju kontrolirati vlastiti autonomni živčani sustav - kad je u pitanju bilo koja vrsta neverbalnog obrazovanja temeljitijeg (i vjerojatnije praktično upotrebljivog) od švedskih vježbi, nijedna zaista cijenjena osoba s bilo kojeg cjenjenijeg sveučilišta ili crkve neće učiniti ništa oko toga. Verbalisti su sumnjičavi prema neverbalnom; racionalisti se boje date, neracionalne činjenice; intelektualci se boje da je "ono što primamo okom (ili na bilo koji drugi način) nama strano i kao takvo ne treba nas suviše impresionirati". Osim toga, ovo pitanje obrazovanja na polju neverbalne humanistike ne uklapa se ni u jedan postojeći pretinac. Nije ni religija, ni neurologija, ni gimnastika, ni moral ili građansko pravo, čak ni eksperimentalna psihologija. Pošto je tako, taj predmet za akademske i eklesijastičke svrhe ne postoji i može se potpuno ignorirati ili prepustiti, s nadmoćnim smiješkom, onima koje farizeji verbalnog pravovjerja nazivaju čudacima, nadriliječnicima, šarlatanima i nekvalificiranim amaterima. "Uvijek sam smatrao," pisao je Blake s dosta gorčine, "da su Anđeli tako tašti da govore o sebi kao jedinima mudrim. To čine sa samouvjerenom nadutošću koja proizlazi iz sustavnog razmišljanja". Sustavno razmišljanje je nešto bez čega, i kao vrsta i kao pojedinci, nikako ne možemo. No, ukoliko želimo ostati razumni, ne možemo niti bez izravnog opažanja, što nesustavnijeg to bolje, unutarnjih i vanjskih svjetova u kojima smo rođeni.
Ta dana stvarnost je beskraj koji nadilazi svako razumijevanje, a ipak dopušta da se izravno i u nekom smislu potpuno shvati. To je transcendencija koja pripada drugom redu, a ne ljudskom, a ipak se može osjetiti kao imanentno, iskustveno sudjelovanje. Biti prosvijećenje biti svjestan, uvijek, totalne stvarnosti u njenoj imanentnoj različitosti - biti je svjestan, a ipak ostati u stanju preživjeti kao životinja, misliti i osjećati kao ljudsko biće, pribjeći gdje god treba sustavnom razmišljanju. Naš je cilj otkriti da smo oduvijek bili tamo gdje trebamo biti. Na nesreću, sami sebi izuzetno otežavamo taj zadatak. U međuvremenu, me-đutim, postoje nezaslužene milosti u obliku djelomičnih i prolaznih shvaćanja. . .
- Pred kraj svog života Akvinski je iskusio Ispunjenu kontemplaciju. Nakon toga se odbio vratiti radu na svojoj nezavršenoj knjizi. U usporedbi s ovim, sve što je pročitao, što je dokazivao i o čemu je pisao Aristotel i Rečenice, Pitanja, Prijedlozi, veličanstvene Sume - nije bilo ništa bolje od trica i kučina. Za većinu intelektualaca takav totalni štrajk ne bi bio preporučljiv, čak bi bio moralno pogrešan. Ali je Anđeoski Doktor obavio više sustavnog razmišljanja od dvanaest običnih Anđela i već bio zreo za smrt.
Zaslužio je pravo, tijekom tih posljednjih mjeseci svoje smrtnosti, da se okrene od pukih simboličnih trica i kučina ka kruhu nasušnom stvarne i čvrste Činjenice. Za Anđele nižeg reda i s većim izgledima na dugovječnost, mora postojati povratak kučini.
Ali čovjek koji se vrati kroz Vrata u Zidu neće nikad biti sasvim isti kao i čovjek koji je kroz njih izišao. Bit će mudriji, ali manje nadmen, sretniji, ali manje samozadovoljan, skromniji priznavajući svoje neznanje, ali bolje opremljen da razumije odnos riječi prema stvarima, sustavnog razmišljanja prema nedokučivoj Misteriji koju ono pokušava, vječito uzaludno, spoznati.
Aldous Huxley 1894-1963 – VRATA PERCEPCIJE - Raj i Pakao, 1954
Umjetnost je jezik koji može transcendirati riječi. Ona može prenijeti neverbalnu svjesnost umjetnika promatraču.
Istinito djelo umjetnosti se obično ne dopada na prvi pogled, jer pokazuje nedostatnost kod gledaoca
Umjetnost će uvijek biti umjetnost.
Umjetnost mora dotaknuti naše živote, naše strahove i brige – prizvati naše snove i dati nadu mraku.
Djelo umjetnosti je trag veličanstvene borbe. Cijelo vrijeme je shvaćeno.
Pod utjecajem zvuka i ritma, opijenost je zarazna. Tako ako jedan učenik zapadne u mistično stanje, ono postaje lakše za ostale.
Samuel Lewis – TOWARD A SPIRITUAL BROTHERHOOD
Umjetnost je, nakon svega, samo trag – kao trag stopala koji pokazuje da je netko hodao hrabro i u velikoj sreći.
Umjetnost stvaraju nevini, umjetnost stvaraju nemoralni. . .
Svi umjetnički oblici, uključujući slikanje i muziku i poeziju, jesu nosači za nas svih da sudjelujemo u tome što smo živi. Što god dodaje bogatstvu iskustva što smo živi jeste umjetnost.
Djelo umjetnosti ulazi u život isto tako kao i drugo ljudsko biće – komplicirano, ispunjeno sa tonom i značenjem, misterioznim, zavodničkim, opsesivnim i lijepim. Nema načina da se kontrolira kako će to biti korišteno, kako će to biti pročitano, i to je dio njegovog uzbuđenja.
edin.kecanovic
vanessa
bglavac
