Prije mnogo stoljeća u bengalu se dogodilo da je božanska ljubavna drama, čije je vječno igralište u ljudskim dušama, bila živopisno razotkroivena širenjem opisa nečijeg osobnog iskustva ostvarivanja Boga. Svim je ljudima svijeta duh bio zatečen vizijom svijeta kao glazbala, zahvaljujući kojem je zazvučao poziv susretu s blaženstvom. Neopisiva zagonetka Božjeg ljubavnog zova, oblikovavši se u beskrajnoj panorami boja i oblika, inspirirala je melodiju koja je prevladala ograničenja klasičnih konvencija. Bengalska je kirtan-glazba bila poput zvijezde izbačene iz plamenog kovitlaca osjećaja u srcu svekolikog čovječanstva, pa se ljudska svijest zapalila doživljajem stvarnosti kojoj je trebalo odati odgovarajuće priznanje. Može se postaviti pitanje o značaju glazbe u mojoj teoriji da umjetnost služi izazivanju dubokog osjećaja stvarnosti u najpunijem vidu. Glazba je najapstraktnija od svih umjetnosti, poput matematike u znanosti.

Štoviše, ovo dvoje imaju značajan odnos. Matematika je logika brojeva i dimenzija. Zbog toga služi kao osnova naše znanstvene spoznaje. Kad se odvoji od konkretne povezanosti i reducira na simbole, otkriva svoju veličanstvenu strukturu, neumitnost vlastitog savršenog suglasja. Ipak, ovdje nemamo samo logiku, nego i magiju matematike. Ona djeluje u pojavnom svijetu stvarajući harmoniju - ritmički protok međuodnosa. Ovaj je skladni ritam izvučen iz svojeg uobičajenog sasvim konkretnog okruženja, i predočen zvukom. Stoga je najčišća bit izražavanja dana glazbom. Najmanja se količina otpora  izražajnosti pruža u glazbi, njena je sloboda neometana teretom činjenica i postavki. Ovo nam daje moć uzdizanja prisnog osjećaja za stvarnost. U slikarstvu oblikovnim umjetnostima i književnosti objekt i naši s njim povezani osjećaji ukazuju jedno na drugo poput ruže i parfema. U glazbi osjećaj pročišćen zvukom sam po sebi postaje neovisan objekt.

Melodija je napokon uobličena, ali više nema jasnih odrednica, a ipak nas ispunjava naslućivanjem apsolutne istine. Upravo to je magija matematike, ritam u srcu sveg stvaranja. Kreće se u atomu i, svojim različitim mjerama, oblikuje zlato i olovo, ružu i trn, sunce i planete. 

Rabindranath Tagore - ČOVJEKOVA VJERA, 1931

Do podsvijesti se često može doprijeti kroz glazbu. Glazba ima četverodimenzionalnu kva­litetu i oslobađa dušu od zatočeništva. Glazba čini da prekrasne stvari izgledaju moguće i lako postizive!

Imam prijateljicu koja svakodnevno sluša gra­mofon. On je dovodi u savršen sklad i oslo­bađa joj maštu. Druga žena često pleše, izgovarajući svoje poticajne mudrosti. Ritam i sklad glazbe i kret­nji pridaju njezinim riječima strahovitu moć.

Florence Scovel Shinn – IGRA ŽIVOTA – Kako je igrati i njezina pravila, 1925

Značajno je da su riječi oblik notacije - one su notacija života. Kao što je glazbena notacija način bilježenja glazbe da bismo je zapamtili, tako su i riječi bitan instrument pamćenja: ponavljamo ih, zapisujemo i tako pamtimo. To nam daje nevjerojatan osjećaj nadzora, ali plaćamo i cijenu toga jer smo prikovani za te notacije.

Glazbena notacija ograničava mogućnost varijacija i ostalih glazbenih oblika. Hindus, međutim, nije prikovan za note, i zato cijeni vrstu glazbe u kojoj neko glazbalo - bilo da se radi o bubnjevi-ma, flauti ili gitari - odmah reagira i na najistančaniji pokret ljudskog tijela. Oni sviraju takve dio­nice - neobičnih četvrtinki i čudnih ritmova - koje u našoj notaciji nije moguće izvesti.

Hindus uživa u krajnjoj finoći flaute, koja tako izvršno rea­gira na dah; to je organska pojava. Naša im se glazba doima vrlo strukturiranom i strogom, poput vojne koračnice, a razlog su pravilan ritam i skladni intervali.

Jednako tako, kada odbacite određene krute koncepcije o svijetu, otkrit ćete da je mnogo suptilniji i mnogo čudesniji nego što ste mislili.

Alan Watts - ŠTO JE ZEN?

Na Istoku najviša je ona muzika koja slušaoca vodi u Samadhi. Tišina koja slijedi je suštinski dio muzike. Publika bi trebala biti u stanju ljudi koji gledaju zalazak sunca u more - oni zaboravljaju zbog čega su tu došli, oni zaboravljaju riječi kao "sunce" i "more", oni zaboravljaju svoja vlastita imena i osobnosti. Nakon što je sunce nestalo, za neko vrijeme nema poticaja da se kreće - i sigurno nema poticaja da se plješće.  

Trevor Leggett - ZEN AND THE WAYS, 1987

Transcendentalan impuls nije iz vanjskog izvora; svjesnost o tome se treba tražiti i u pokretu i u smirenosti. Kada odjednom nestane pokret i smirenost, veliki plavi ocean je isušen u jednom gutljaju. 

Daikaku - zen majstor

Jedan od najbitnijih činilaca u gađanju iz luka i drugih umjetnosti, koje se upražnjavaju u Japanu, a vjerovatno i u drugim dalekoistočnim zemljama, nalazi se u činjenici da one ne služe praktičnim ciljevima, i da nisu smišljene za čisto estetsko uživanje, nego znače školovanje svjesti, koje treba povezati sa krajnjom stvarnošću. Tako se gađanje iz luka uvježbava ne samo zato da bi se pogodila meta, ne zamahuje se mačem kako bi se neprijatelj oborio, plesač ne pleše samo da bi izvodio ritmičke pokrete, nego prije svega da se svijest harmonično izjednači sa nesvjesnim. (D. T. Suzuki u predgovoru Zen u umjetnosti gađanja iz luka).

Pod gađanjem iz luka u tradicionalnom smislu, koje se cijeni kao umjetnost i poštuje kao nacionalno nasljeđe, Japanac ne podrazumjeva neki sport, nego, koliko to ispočetka može čudno izgledati, religiozni ritual. I prema tome pod, umjetnošću gađanja iz luka, on neće podrazumjevati neku umješnost  sportaša, kojom se, manje ili više, može ovladati kroz prethodne tjelesne vježbe, već umjetnost čije porijeklo treba potražiti u duhovnim vježbama i čiji se cilj nalazi u jednom duhovnom pogotku: dakle tako da dobar strelac u osnovi cilja na samoga sebe, i pri tom može postići da samoga sebe pogodi. "Morate zategnutu tetivu luka držati otprilike tako kao što malo dijete drži pruženi prst. Ono ga drži tako čvrsto obuhvaćenog da se čovjek stalno čudi snazi male ručice. I kada ono ispusti prst, to se zbiva bez ikakvog trzaja. Znate li zašto? Jer dijete ne misli - recimo: sada ću pustiti prst da bi dohvatilo neku drugu stvar".

Eugen Herigel - ZEN U UMJETNOSTI GAĐANJA  IZ LUKA 

Zbog sličnosti koja postoji između meditativnog stanja i pozornosti ratnika, predstava ratnika igra zna­čajnu ulogu u duhovnom i kulturnom životu Istoka. Po­zornica na kojoj se odigrava omiljeni religijski tekst In­dije, Bhagavad Gita, jeste bojno polje, a borilačke vještine čine značajan dio tradicionalnih kultura Kine i Ja­pana. U Japanu je snažan uticaj zena na samurajsku tra­diciju doveo do pojave onoga što je poznato kao bušido, “put ratnika“, jedne umjetnosti mačevanja u kojoj duho­vni uvid mačevaoca dostiže najviše savršenstvo. Taoistički Tai Ći Ćuan, za koji se smatra da je vrhunska ki­neska borilačka vještina, kombinira na jedinstven način lagane i ritmičke “jogičke“ pokrete sa totalnom pozor­nošću ratnikovog uma.

Fritjof Capra