Sigurno da je umjetnik onaj tko je vješt u akciji? Ova akcija je u životu, a ne van života. Dakle, to je vješto življenje što nekoga uistinu čini umjetnikom. Ova vještina može djelovati za nekoliko sati dnevno, kada se svira neki instrument, piše pjesme ili slika slike, ili se to može ispoljavati malo više ako je umjetnik vješt u mnogim takvim fragmentima - kao što su to bili oni veliki ljudi iz doba Renesanse koji su radili sa nekoliko medija. Ali nekoliko sati muziciranja ili pisanja može biti u suprotnosti sa ostatkom njegova života koji je u neskladu i zbrci. Da li je onda takav čovjek uopće umjetnik? Čovjek koji svira violinu sa savršenstvom i gleda na svoju slavu takav se ne zanima za violinu, on to samo iskorištava da bi bio slavan - “ja” je za njega daleko važnije od muzike, tako je to isto sa piscem ili slikarem koji želi biti slavan. Muzičar poistovjećuje svoje “ja” sa onim što on smatra za dobru muziku, a religiozni čovjek poistovjećuje svoje “ja” sa onim što on smatra uzvišenim. Svi oni su vješti u njihovom određenom malom području, ali ostatak ogromnog područja života je zanemareno. Tako mi moramo pronaći što je umijeće u akciji, u življenju, a ne samo u slikanju ili pisanju ili tehnologiji, već kako netko može živjeti cijeli život sa umijećem i ljepotom? Da li je umijeće i ljepota isto? Može li ljudsko biće živjeti bez patnje, bez sukoba, bez zavisti i pohlepe, bez sukoba bilo koje vrste? Stvar nije u tome tko je umjetnik, a tko nije umjetnik, već da li ljudsko biće, ti ili netko drugi, može živjeti bez patnje i iskrivljivanja. Naravno da nije lijepo potcjenjivati veliku muziku, veliku skulpturu, veliku poeziju ili ples, ili se tome rugati; to nije umijeće (op. prev. nije lijepo) u nečijem vlastitom životu. Ali umijeće i ljepota što je vještina u djelovanju bi trebalo biti prisutno tokom cijelog dana, a ne samo kada lijepo sviramo klavir. Ti to moraš lijepo svirati ako se time uopće baviš, ali to nije dovoljno. To je kao da kultiviraš mali dio ogromnog polja. Mi se zanimamo za cijelo polje, a to polje je život. Ono što mi uvijek radimo jeste da zanemarujemo cijelo polje i kon-centriramo se na dijelove, naše vlastite ili drugih ljudi. Umijeće mora biti kompletno probuđeno tako da bi bili vješti u djelovanju u cijelom životu, i to je ljepota.

Krishnamurti - The Urgency of Change 'Awareness'

Stariti i ostati mlad u onom što drugi nazivaju “starost” jeste dostignuće, djelo umjetnosti.  

Ashley Montagu - Growing Young, 1981

Umjetnost još nije došla do svoje zrelosti ako sebe ne uskladi sa najmoćnijim utjecajima svijeta, ako nije praktična i moralna, ako nije povezana sa savješću, ako ne čini siromašne i neoplemenjene takvima da osjećaju - da im se obraća sa uzvišenim jezikom. Za Umjetnost postoji viši rad nego umjetnosti.

Ralph W. Emerson

Ustvari, za vrijeme zaokupljenosti u umjetničkim aktivnostima kao što je to slikanje ili stvaranje muzike, itd. znalac, znanje i ono što je spoznato, ne nestaju u potpunosti. Ono što se događa je slijedeće, u tim trenucima povišene umjetničke aktivnosti, osoba doživljava vrstu ushićenja u kojem  osjećaj “ja-sam” u velikoj mjeri nestaje ali ne u potpunosti.

Isto tako osoba je još svjesna objekta, bilo da li je to slikanje ili stvaranje muzike ili bilo što drugo. Dakle, spoznato isto tako ne nestaje u potpunosti. Ja nazivam ove vrste iskustava “pseudo duhovne pojave”, jer dolaze blizu do jhanic usredotočenosti, (op.prev. - Jhanam-pojam iz buddhizma zadubljivanje, kontemplacija kroćenje pažnje i sadržaja svjesti i postizanje potpunog duševnog mira) ali to nije baš tako u potpunosti. U drugu ruku, ovi ushiti u umjetničkim nastojanjima dopuštaju umjetniku da postane fleksibilniji i duhovniji nego većina ljudi.

Dr. Thynn Thynn - LIVING MEDI-TATION, LIVING INSIGHT - The Path of Mindfulness in Daily Life, 1995

Prakticiranje dharma umjetnosti jeste način da koristimo naše živote da prenosimo bez zbrke praizvornu i magičnu prirodu onoga što vidimo, čujemo i dodirujemo.

Sakyong Mipham Rinpoche

(U buddhizmu riječ Dhamma, ili  Dharma, znači "ono što jeste", "prirodni zakon". Kada posmatramo i "prakticiramo  Dhammu" svoj um otvaramo za stvari kakve jesu)

Stoga se čitava filozofija sreće i nesreće vrti oko pitanja zaborava ove ili one vrste, i oko sjećanja ove ili one vrste.  Sjećanje je vezivanje uma za određenu ideju, osobu, stvar ili mjesto, a zaborav je njegova suprotnost. Kada se jednom shvati da sjećanje izaziva bol, onda prirodno slijedi da je jedini lijek neka vrsta zaborava, a taj zaborav može biti pozitivan ili negativan. Pozitivan zaborav je zaborav u kome um ostaje svjestan vanjskih nadražaja, ali odbija da reagira na njih. Negativan zaborav je ili puka nesvjesnost, zaustavljanje uma kao u dubokom snu, ili njegovo ubrzavanje kao u ludilu, koje se definira kao način da se izbjegne sjećanje na patnju. I san i ludilo mogu, u različitom stupnju, da budu izazvani na umjetan način, upotrebom opojnih sredstava ili droga, ali je to, također, negativan način da se prevaziđu sjećanja. Stoga je pozitivan zaborav lijek i, ako se stalno njeguje, razvija kod čovjeka onu ravnotežu uma koja mu omogućava da ispolji plemenite karakterne crte kao što su milosrđe, praštanje, tolerancija, nesebičnost i služenje drugima. Njegovu ravnotežu narušava i najslabiji šapat pohvale ili laskanja i najbljeđi nagovještaj klevete ili kritike; njegov um je poput tanke trske koju povija i najslabiji lahor emocija. Takav čovjek je vječno u ratu sa samim sobom i ne zna za mir. Kod upražnjavanja pozitivnog zaborava nije bitno samo ne reagirati na nepovoljne okolnosti, nego je isto toliko bitno ne reagirati i na povoljne i prijatne okolnosti. Od to dvoje, nereagiranje na povoljne i prijatne okolnosti je teže i rjeđe se spominje, iako je podjednako važno kao i ono prvo. Iako pozitivan zaborav leži u samom korjenu sreće, nije ga nimalo lako postići. Međutim, kada čovjek jednom  dostigne ovo stanje uma, on se uzdiže iznad bola i zadovoljstva; on je svoj gospodar. Da bi bio u potpunosti djelotvoran za duhovni život, zaborav mora da postane trajan, a ta trajnost se postiže samo neprekidnim vježbanjem kroz mnoge živote. Nekim ljudima se, kao posljedica napora u sticanju zaborava u prošlim životima, dešavaju spontani i privremeni izljevi zaborava u nekim od narednih života, i takvi ljudi daruju svijetu ono najbolje u poeziji, umjetnosti i filozofiji, ili dostižu najveća otkrića u nauci. U tim trenucima istinskog zaborava postoji mentalna odvojenost od čitave materijalne okoline u kojoj pjesnik dopušta svojoj imaginaciji da se vine u visine. Umjetnik, uobličavajući savršenstvo u kome potpuno zaboravlja na sebe i na cjelokupno nevažno okruženje, stvara remek djelo. Ono najbolje u filozofiji čovjek iskazuje kada sagleda problem života ne vezujući ga za svoje osobne uspone i padove. I neka od najvećih naučnih dostignuća su ostvarena u tom istom stanju uma. Ovakva ispoljavanja istinske spontanosti zaborava zbilja su veoma rijetka, i mada se kaže da pjesnici, umjetnici i filozofi ne postaju već se rađaju, te trenutne faze istinskog zaborava rezultat su napora učinjenih u prošlim životima. Pokušavajući da učine život podnošljivim, neki ljudi razviju onu jadnu vrstu stoicizma poput, “uostalom-što-me-briga“ pogleda na svijet, a drugi se lakomisleno predaju epikurejstvu (op. pr. predavanje čulnim nasladama). Prvo predstavlja apatično prihvaćanje poraza, a drugo predstavlja pokušaj da se poraz zaboravi u naručju zadovoljstva. Nijedno od toga dvoje nije istinski zaborav. Ali, kada čovjek postigne istinski zaborav on ulazi u spiritualno carstvo i prolazi kroz različite stupnjeve zaborava sve dok ne dosegne Cilj. Meher Baba nam kaže: “Zbog zaborava svijeta se postaje poklonik (rahrav, sadhak), zbog zaborava drugog svijeta se postaje svetac; zaborav sebe znači Realizaciju, a zaborav zaborava je Savršenstvo“.

Meher Baba - BOG GOVORI

Postoji takva stvar kao neuvjetovano izražavanje koje ne dolazi iz sebe ili drugih. To se ispoljava iz ničega kao gljive na polju, kao tuča (grad), kao grom.

Chögyam Trungpa Rinpoche

Mentalne slike su moćni entiteti. One mogu ostati u umu za dugo vrijeme. Sva umjetnost pričanja priča jeste direktna manipulacija takvog materijala, i do one mjere do koje je umjetnik dobro učinio svoj posao, predstavljeni likovi i slike  će imati moćan efekt zadržavanja u umu. Ako si gledao najbolji film godine, onda će meditacija koja slijedi biti puna tih slika.

H. Gunaratana Mahathera - MIND -FULNESS IN PLAIN ENGLISH