- Svrha civilizacije je, uglavnom sastavljena od osjećaja i slika koje predstavljaju taj ideal, održati vjeru u postojanje idealnog savršenstva. Drugim riječima, civi­lizacija je produkt umjetnosti, stvorena je radi objektivnog ostvarivanja naše vizije duhovnog savršenstva.

Proizašla je iz umjetnosti vjere. Mi zaustavljamo njen osvajački pohod prihvaćanjem realizma kao vlastitog kulta, zaboravljajući da je realizam najgori oblik neistine, jer u sebi sadrži zrnce istine.

Nalikuje propovijedi kako samo u mrtvačnici mo­žemo shvatiti zbiljnost ljudskog tijela - iako se ono savr­šeno razotkriva kroz život. Sve velike ljudske činjenice su okružene neobuhvatljivim ozračjem iščekivanja. Nikada nisu potpune ako iz njih izostavimo ono što bi moglo biti, ono što bi trebalo biti, ono što dosad nije dokazano mada se naslućuje, ono što ukazuje na besmrtnost. Sve to boravi u neiscrpnom višku pojedinca, transcendirajući sve raspršene činjenice o sebi.

Realizam je životinja u Čovjeku, čije je bivanje najobič­nije protjecanje vremena; njegova je stvarnost čovjek u njemu, s vječnim životom kao podlogom. Stijene i krista­li, sasvim usklađeni s onim što jesu, zadržavaju kao "nije­me bezosjećajne stvari" neku vrstu inertnog dostojanstva u svojem tvarima ograničenom realizmu; dotle nedolično i bolesno rastu ljudske istine šireći smrtonosne bacile čim ih se odvoji od njihovog stvaralačkog ideala - ideala božan­skog Čovjeka. Nesaglediva je razlika između tonova kao običnih činjenica i glazbe kao istine izražavanja. Glazba, iako se sastoji od ograničenog broja tonova, svejedno pred­stavlja vječno. Čovjeku je dano stvarati glazbu duha uklju­čivši sve zvukove vlastite psihologije, ali ona, nepažnjom ili iskrivljenjem, lako može postati niz zastrašujućih šumo­va. U glazbi se čovjek razotkriva, a ne u buci.

- Naš impuls da izrazimo Univerzalnog Čovjeka rađa umjetnost i književnost.

- Svijest o stvarnom unutar mene traga za vlastitom potvrdom Stvarnog izvan mene. Ako promašim, ja u meni je deprimirano. Kad su naša okruženja monotona i nebitna, ne stvaraju emocionalni doživljaj u našem umu, postajemo sami sebi neodređeni. Jer, mi smo poput slika čija je zbiljnost potpomognuta suosjećajnošću pozadine. Kazna koju trpimo pri osamljenom samopovlađivanju sastoji se u prepreci odnosa između stvarnosti i stvarnog u nama, uzrokujući da ovo drugo postane neprimjetno u izmagli­ci pasivnog maštanja: naša je osobnost zamućena, unizivši se prestali smo se družiti sa sobom.

Raspon našeg znanja uvećava se s povećanjem broja informacija; svijet osobno­sti raste tijekom širokog doživljaja našeg osobnog ja u na­šem osobnom svemiru kroz saživljavanje i imaginaciju. Kao što je ovaj svijet, koji se može spoznati kroz zna­nje, ograničen zahvaljujući našem neznanju, tako je i svijet osobnosti, koji naše ja uspijeva dosegnuti, također omeđen granicama našeg saživljavanja i imaginacije.

U maglovi­tom sumraku bezosjećajnosti veliki dio našeg svijeta nalikuje nam procesiji lutajućih sjena. Sukladno razinama naše svijesti više-manje smo sposobni identificirati se sa svijetom, ako ne u potpunosti, onda makar djelomično; naš se užitak nalazi u onome s čim smo sjedinjeni.

Mi preko umjetnosti izražavamo zanos tog sjedinjenja, stoga nam je kao ljudima svijet predstavljen značajnim. Ja posjedujem fizičko, kemijsko i biološko ja; moje se znanje o tome širi uvećavanjem znanja o fizičkom, kemijskom i biološkom aspektu svijeta. Imam osobno ja, koje komunicira s osjeća­jima, osjetilima i imaginacijom, dopuštajući da ga se oboji željama i oblikuje maštom.

Znanost nas tjera da se bavimo ogromnošću spoznatlji­vog svijeta; duhovni nas učitelj navodi da dušom pojmimo beskrajni Duh koji se nalazi u dubinama kretanja i promje­njivosti činjenica svijeta; naša nas umjetnička priroda poti­če na izražavanje osobnosti u pojavnom svijetu, stvarnosti postojanja usklađenoj sa zbiljom u nama.

Tamo gdje nema posvemašnjeg osjećaja sklada, stranci smo čija nostalgija nikad ne zamire. Napokon, čovjek je po prirodi umjetnik; nikad ne prima pasivno i doslovno umom fizičko obličje stvari oko sebe. Na djelu je neprestana prilagodba, pretvor­ba činjenica u ljudski zamišljaj uz stalni utjecaj saživljava­nja i imaginacije. Životinja zna rodno tlo; čovjek ima vla­stitu zemlju, krajolik osobnog ja. To nije isključivo fizička vizija; posjeduje umjetnički sklad, donosi neprestano stva­ranje.

U toj zemlji, pošto mu je svijest slobodna, čovjek širi svoje odnose, proizašle iz stvaralačke osobnosti. Želi li biti djelotvoran mora poznavati činjenice i njihove zakone. Kako bi bio sretan, mora ostvariti skladnu vezu sa svim stvarima s kojima kontaktira. Naše je stvaralaštvo prilago­đavanje odnosa. Veliki ljudi naše povijesti nisu nam u sjećanju kao statič­na činjenica već živuća povijesna predodžba. Uzvišene su­gestije proistekle iz njihovih života stapaju se u plemenitu dosljednost u pričama prenošenim tijekom mnogih doba. Ljudi s kojima živimo neprestano se mijenjaju u nama, postavši stvarniji nego bi to bili suhoparnim odražavanjem zbilje.

Ljudski ideal ženstvenosti i ženski ideal muškosti stvoreni su u mašti mentalnim grupiranjem osobina i po­našanjem sukladno našim nadama i željama, pa muškarci i žene svjesno i nesvjesno teže takvom ponašanju. U stvari, oni postaju stvarni ako uspiju odraziti te ideale u sebi. Ka­zati kako su ovi ideali nestvarni i zato neistiniti u našem je slučaju pogrešno. Pravi je život čovjeka u stvaralaštvu, ono predstavlja njegovu vječnost.

Stoga je prirodna ljud­ska nezainteresiranost za stvari koje samo postoje; moraju imati neku uzvišenu vrijednost, tek tada ih svijest doživlja­va stvarnima. Ljudi nisu istiniti u odvojenosti svoga ja, njihova im mašta prezentira viziju vlastitog veličanstvenijeg bića.

Možemo usvojiti istinu aktivnim preoblikovanjem njenih međuodnosa. Takvo je djelovanje umjetnosti; jer stvarnost nije zasnovana na zbiljnosti predmeta, već na načelu odno­sa.

Istina je beskonačnost praćena metafizikom; činjenica je beskonačnost praćena znanošću, dok je stvarnost prikaz beskonačnog koje osobi prenosi istinu. Naša je stvarnost ljudska; predstavlja ono čega smo svjesni, ono čime smo dotaknuti, ono što izražavamo. Kada smo ovoga potpuno svjesni, ujedno smo svjesni sebe i to nam pruža zadovolj­stvo. Živimo kroz to, neprestano šireći granice.

Umjetnost i književnost potvrđuju ovu stvaralačku aktivnost, temeljnu u čovjeku.

Ali, s tim je povezana zagonetna činjenica da, iako se po­jedinci pokušavaju izraziti odvojeno, njihov uspjeh nikad nije pojedinačan. Ljudi moraju pronaći, osjetiti i u svim svojim stvaralačkim djelima predstaviti Vječnog Čovjeka, stvaratelja. Njihovo oplemenjivanje je neprestano razot­krivanje transcendentnog čovječanstva. Kad god pogriješi radi se o pogreški umjetnika, pogreški izražavanja; pa će zato ona civilizacija čiji pojedinci iskrivljuju prikaz sveop­ćeg iščeznuti. Napokon, Čovjekova istina je Stvarnost. On pripada svim vremenima, i bilo kakvo pojedinačno ludilo ljudi protiv Čovjeka neće dugo opstati. Čovjek se žestoko trudi za vječnost održati vlastiti osjećaj stvarnosti; pokušava je učiniti neuništivom.

Svijest o ovom ja je intenzivna, pa je povezujem s besmrtnošću. Ne mogu zamisliti da je nije bilo ili da će prestati postojati. Sve su stvari koje doživljavam stvarnima na sličan način vječne, i odatle vrijedne jezika prepunog trajnih izraza. Svi znamo za pojedince čiji je običaj ispisivati vlastito ime po zidovima veličanstvenih građevina. Na taj otužan način povezuju vlastita imena s umjetničkim djelima koja pripa­daju svim vremenima i svim ljudima. Naša glad za reputa­cijom uzrokovana je željom da ono u nama postane objek­tivna stvarnost.

Neartikulirani je čovjek beznačajan, poput tamne zvijezde čije se postojanje ničim ne može potvrditi. Njemu jedino umjetnik može dati na vrijednosti, ne radi njegove izuzetnosti, već zbog čudesne činjenice da jest ono što zasigurno jest, da u sebi nosi vječnu zagonetku posto­janja. Moj je kineski prijatelj, šećući sa mnom ulicama Pekin­ga, obuzet strastvenim entuzijazmom nenadano uzviknuo:

"Gle, eno magarca!" Radilo se o očitoj činjenici da je to po svemu bio krajnje običan magarac, nije bilo nužno nikakvo posebno predstavljanje. Ovo me zabavilo; ali i navelo na razmišljanje. Ta životinja, općenito se smatra, i nema baš preporučljivih osobina, te zato ne mislimo o njoj. Pogled mi je bio nefokusiran, okružio sam se uobičajenim asoci­jacijama; ni ne razmišljajući bio sam siguran da poznajem tog magarca, iz tog ga razloga gotovo nisam ni opazio.

Ali moj prijatelj, jer je posjedovao umjetnički duh Kine, nije ga podvrgnuo jeftinom dojmu, već ga je uspio iznova vi­djeti i prepoznati kao stvarnog. Kad kažem stvarnog, pod tim mislim da se nije nalazio na rubu svijesti, vezan uz nekakvu skučenu definiciju, već se bez teškoća povezao s njegovom maštom, uobličivši se u viziju, osobiti sklad lini­ja, boja, života i kretanja, čime mu je postao prisan. Omogućiti magarcu ulazak u sobu za crtanje strogo je zabranjeno; ipak, ništa nam ne brani osigurati mu mjesta na slici, ona bi se mogla uz uzdahe izložiti na zidu takve sobe. Jedino svjedočanstvo istinitosti umjetnosti nalazimo kad nas natjera da izjavimo: "Vidim". U Prirodi možemo proći pokraj magarca, ali ga u umjetnosti moramo raspoznati čak i ako je u njemu iskrivljena priroda njegove vrste, čak i ako mu glava sliči gljivi, a rep palminom listu.

U Upanišadama alegorijska priča spominje kako su dvije ptice sjedile na istoj grani; jedna se hranila, a druga gledala­. Ovo je prikaz vječnog ja i konačnog ja. Ptica koja promatra doživljava vrhunski zanos, jer je u pitanju čist i neograničen užitak. U čovjeku postoje obje ove ptice, objektivna sa svojim bavljenjem životom, te subjektivna sa svojom neosobnom radošću sagledavanja. . . .

 - Djeca su zbog nepatvorenosti svoga doživljaja neposred­no prisna s ovim svijetom. To je prvi veliki dar koji dobiva­ju. Moraju ga prihvatiti naga i jednostavna, i nikad više ne smiju izgubiti moć neposredne komunikacije s njim. Radi našeg savršenstva moramo biti vitalno primitivni i duhov­no civilizirani; trebali bismo imati dar prirodnosti s prirod­nim i ljudskosti među ljudima.

Rabindranath Tagore - ČOVJEKOVA VJERA, 1931