Metafizika znači stići kući, saznati da ste svijest, znati da je cijelo postojanje puno svijesti, da svijest nije usputni proizvod materije. I nije.

Materija je samo tijelo svijesti, njezina odjeća, zaštita, njezino boravište, njezina hrana, ali božanstvo je svijest.

A hram je sagrađen za božanstvo, a ne obratno.

Materija je usnula svijest, svijest je materija koja se probudila.

Postoji konačno samo jedna stvar – nazovite je x ili y, ili Bog, ili istina – ili kako god želite. Ali postoji samo jedna stvar koja može imati dva stanja – budnost i stanje spavanja.

Kad materija postane svjesna sebe, ona postaje svijest. Kad svijest zaboravi sebe, postaje materija.

Zato oni koji misle da je materija sve, ostaju spavati. Njihov život ostaje tek tapkanje u mraku. Oni nikad ne znaju što je svjetlost, nikad ne stižu do zore.

I naravno, u mraku se spotiču, povređuju sebe i druge i njihov se cijeli život sastoji samo od sukoba, razdora, nasilja i rata.

Nikad ne znaju što je ljubav jer ljubav je moguća samo onda kad ste puni svjetlosti.

Metafizika je jedna vrsta slatke mudrosti.

Logika je gorka, svadljiva. Filozofi se neprestano svađaju.

Onaj tko je spoznao sebe je sladak. I sama njegova prisutnost slatka je kao med.