Naša je nesreća što smo zaboravili jezik ljubavi.

Razlog za to jest da smo se previše poistovjetili s razumom.

Nema ništa loše u razumu, ali on je sklon monopoliziranju. On teži da zauzme cijelo vaše biće.

Tada osjećaj pati – osjećaj koji je izgladnio i malo po malo, zaboravljate ga potpuno.

A on se nastavlja smanjivati.

Takav mrtav osjećaj postane mrtva težina, mrtvo srce.

Čovjek se i dalje vuče nekako – uvijek će biti već nekako.

Ali neće više biti ni šarma ni magičnosti jer bez ljubavi nema magičnosti u životu.

A neće biti ni poezije.

Život je postao proza, dosadno ravan!

Da, postojat će gramatika, ali u njoj neće više biti pjesme.

Postojat će struktura, ali bit će bez sadržaja.

Rizičnost da se pokrenemo od razuma prema osjećaju, da pokušamo pronaći ravnotežu jest nešto samo za one ljude koji su doista hrabri, to je nešto samo za lude – jer cijena pristupnice nije ništa drugo nego vaš um kojim vlada razum, vaš um kojim dominira hrana, logika i matematika.

 

Kad se takvo stajalište sruši, više nije u središtu proza nego poezija.

U središtu nije više namjera nego gluma, nije tu više novac nego meditacija.

U središtu nema više moći, postoji tek jednostavnost, ne pasivnost nego čista životna radost – gotovo ludilo!