Djeca su vrlo osjetljiva. Odmah mogu osjetiti da se nekog voli više, a nekoga drugog manje.

Oni znaju da je majčina namjera da voli jednako oba djeteta tek izmišljotina. Zato se javlja unutarnji sukob, borba, ambicija.

Svako dijete je drukčije.

Jedno ima talent za glazbu, a drugo nema.

Netko je nadaren za matematiku, drugi nije.

Jedan je fizički ljepši od onoga drugoga, ili netko ima poseban osobni šarm, dok drugome to nedostaje.

Tada se javlja sve više problema. A nas uče da budemo lijepi, ali nikad da budemo iskreni.

Kad bi djecu učili da budu iskrena, ona bi pobijedila te probleme, ona bi ih odbacila boreći se protiv njih.

Ona su katkad ljutita i kažu teške stvari jedni drugima, ali tada završe s tim.

Jer djeca se vrlo lako oslobađaju neželjenih stvari. Ako se ljute, bit će ljuta i zagrijana, gotovo vulkanskog raspoloženja. Ali već sljedećeg trena držat će se za ruke i sve će biti zaboravljeno.

Djeca su vrlo jednostavna, ali često im nedopuštaju tu jednostavnost.

Kažu im da budu dobra, bez obzira na cijenu.

Nije im dopušteno da se ljute jedni na druge: „Ona je tvoja sestra, on je tvoj brat, kako se možete ljutiti?“

Ta ljutnja, ljubomora i tisuću i jedna rana gomilaju se.

No ako se možete suočiti s pravom ljutnjom i ljubomorom, ako to možete izvojevati, odmah nakon toga, još u jeku borbe, javit će se duboka ljubav i milosrđe.

I to će biti ono pravo.