Kad poniznost prirodno izvire iz ljubavi, tada je nevjerojatno lijepa. Zato se zaljubite u postojanje, ali najprije se zaljubite u sebe.

Kad to učinite, najednom ćete osjetiti da ste zaljubljeni u mnoge ljude, a malo pomalo bit će uključeno sve više ljudi.

Jednoga dana iznenada otkrijete da je cijelo postojanje obuhvaćeno vašom ljubavi, da se sada vaša ljubav ne ograničava ni na koga posebno, da ona jednostavno postoji i svatko je može koristiti. Ona samo teče. I onda kad ne bi bilo nikoga tko bi je uzeo, ona će biti tu i teći će.

Tada ljubav nije više odnos, već stanje postojanja. A u tom stanju postojanja leži poniznost. Isus je bio ponizan na taj način.

Netko može njegovati siromaštvo i postati vrlo sebičan zbog njega. Za mene, prava poniznost širi se kao miomiris ljubavi. Ona se ne može njegovati, ne može se provoditi u djelo, nema načina da je naučite.

Morate se zaljubiti i jednog ćete dana otkriti da je ljubav procvjetala - stiglo je proljeće i ljubav je procvala, naišao je neki mir koji nikad prije nije bio tu - postali ste ponizni.