Kad ste se već dovoljno bori i mnogo prigovarali, kad ste dovoljno napakostili drugima, tada postajete mudri, uviđate da u tome nema ništa vrijednoga, ali – prekasno je. Nema nikakva smisla. No, već ste učinili štetu.

Ta mudrost je samo pseudo mudrost. Ona vam daje osjećaj 'kao da ste' shvatili nešto. To je tek trik ega. Ovdje mudrost neće pomoći.

Kad nešto radite, u istom tom trenutku, simultano, javlja se savjest pa biste trebali vidjeti da je ono što radite beskorisno.

Ako to uočite, nećete moći to učiniti. Čovjek nikad neće djelovati protiv svoje savjesti. Učini li to ipak, onda to nije prava savjest. Ona je s nečim drugim pogrešno zamijenjena.

Zato zapamtite, onaj drugi nije nikad ni za što odgovoran. Problem je u tome što nešto vrije u vama.

Naravno, onaj koga volite vam je najbliži. Ne možete svoju glupost baciti na nekog stranca prolaznika. Zato najbliža osoba postaje odlagalište na kojem vi i dalje gomilate svoju glupost. Ali to treba izbjegavati jer ljubav je vrlo krhka.

Ako to ponavljate, ako pretjerujete, ljubavi može nestati.

Onaj drugi nikad nije odgovoran ni za što. Pokušajte to trajno osvijestiti i kad god počnete pronalaziti nešto loše u drugome, sjetite se toga.

Pokušajte se zateći na djelu i odustanite ponekad od toga. Tada molite za oproštaj.