Što više želite pobjeći od samoće, osjećat ćete se sve osamljeniji. Ako počnete prihvaćati samoću, ako je počnete voljeti, ako počnete u njoj uživati, nestat će je potpuno. I tada samoća dobiva svoju ljepotu.

Mi smo stvoreni da budemo sami. Ta samoća je naša sloboda.

Ona se ne protivi ljubavi. Zapravo samo onaj koji je sam i zna kako biti sam, moći će voljeti.

To je paradoks ljubavi – da samo onaj koji je sam može voljeti, a samo onaj koji voli, postaje sam. Zato ako niste sposobni biti sami, nećete biti sposobni voljeti.

Tada će sva vaša nazovi – ljubav biti tek bijeg od vas samih. To neće biti prava ljubav, to neće biti pravi odnos.

Tko će se povezati s kim? Vi se niste povezali ni sami sa sobom. Kako se onda možete povezati s nekim drugim? Vi ne postojite, tko će stupiti u odnos s drugima?

U svijetu postoji pogrešna vrsta ljubavi. Vi pokušavate pobjeći od sebe, u drugome. To je uzajamna prijevara.

 

Najprije se treba upoznati sa svojim celibatom, s onim temeljnim celibatom.

Treba znati da je naša samoća zapravo naša individualnost. Da je to obveza te samoće. Čak i naša ljubav mora djelovati s tih pozicija. Tada ćemo moći voljeti.