Neka ljubav tutnji vjetrom,
neka se odmara tišinom,
neka treperi dušom
i neka zakorači srcem
u sve naše trenutke.

Neka bude večernica
u tami mojega sna,
i Danica u tvojem buđenju.
Neka bude vatra
u mojim venama
i voda na tvojim rukama
neka pali želje i gasi strahove.

Neka se ljubav zaigra
bojama nade i snova,
neka treperi
strunama nebeske harfe,
neka zapleše
ljepotom ovog svitanja
i neka bude blaga
životu tvom i mom.

Stojim na žalu života gdje neka, do sada nepoznata snaga, pokreće plimu i oseku. Noć probdijeh pod zvijezdama, vidjeh Veneru i Oriona i dočekah Danicu. Svitanje mi šapuće budi strpljiva, strpljiva do sumraka i ja osjećam plimu života i dlanove neba kao nježnost i kao mir. Šapnuh Danici, čovjek živi samo jednom, ona mi se, odlazeći ka suncu, smiješi. Pitam izlazeće sunce što je smisao  života, a sunce mi odgovara, odbaci breme nepostojanja, dozvoli srcu da diše, oslobodi ga od dnevnih utvara i noćnih mora, a onda ljubi, ljubi umnoženom ljubavi, ljubi slobodnim bićem, ljubi srcem, ljubi ono srce kojem si svojom ljubavi dozvolila da diše. Šapućem u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli? Ljubičasto svitanje zagrli moje misli i ja se zapitah što je ljubav?
Muk, čas tišine, treptaj oka u kojem mi se, u odori nutarnjeg demona, ukaza neznanje. Što je uistinu ljubav? upitah sjećanja i začuh glas u disanju srca. "Budi uvijek djete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veče!" davno izrečeni imperativ od onih koji me uistinu vole.

I ja osjetih dijete u sebi, ono luckasto malo stvorenje koje je znalo biti zločesto i dobro, umorno i odmorno, znalo osjećati i suosjećati s drugima, znalo biti sretno i nesretno, veselo i tužno. Osjetih mir, tren sreće u kojem mi sudbina pokloni kristalni cvijet, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, vječni cvijet, slobodan cvijet na čijim se laticama sjedinjuju ljubav i život. Dotaknuh ga i u meni popucaše lanci prošlosti, prestade noć proteklih dana i moj put progovori novim snom. Začuh glasove smirenja i prisjetih se obećanja datog samoj sebi na početku tužnog privida. Strahovi sazdani od nutarnje vatre  ugasnuše zorom ovog buđenja. Danica je objavila praskozorje u dubravi žudnji, mi stojimo na žalu oceana snova pod nebom koje nam se smiješi ljubičastom bojom nekog novog, zajedničkog snoviđenja.

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14675