Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te čudesne riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Jedne noći začuh tišinu u odkucajima nasvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širi miris smrti.
Na zaleđenom jezeru sudbine se odigravala predstava našega života, a je se nisam usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša. Umotah se u ljubičasti san i osanjah tvoju daljinu na obali jezera. Začuh šapat, tvoje obećanje da ćeš se vratiti i pomaknuti veo tuge i straha kroz koji sada prolazi samo ledeni dah strahova. To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhatale leptirice. Povezah se sa demonom koji se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se da zaustavim plimu straha, da ne dozvolim da se nježna površina vjerovanja raspukne kao kristalna vaza u kojoj smo njegovali pupoljke života.
Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me je inače smirivala je sada trajala predugo i ja vrisnuh krikom ranjenog galeba, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku i osjetih treptaje oslobođene leptirice u sebi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/03/promjenuli-smo-temu.html