Znaš li da sam godinama stajala na orkanskim visovima i u oluji ruža osluškivala jecaj tišine uzdrhatalog srca? Znaš li da sam dugo bila tek povjetarac u žitnim ravnicama snova i da sam drugovala sa vilenjacima u čarobnoj šumi vremena? A onda na obzorju sanja, dok se iskrila svjetlost danja, uronih u dubinu tvoga pogleda, u tvoje oči snene i naslutih svitanje jedne bolje mene. Ljubav je moju sumnju, slutnju, pohlepu i taštinu pretvorila u osjećanje osjećaja sreće. U tom praskozorju izađoh mirna među ljude koji su mi se smiješili ljepotom sretnog trenutka buđenja na obzorju snova. Ne dolazim u tvoju blizinu sa željom da uronim u perivoj tvojih snova, jer si ih razasuo po tajnovitim obroncima jave. U tvom zagrljaju osjećam kako nebeske ptice trgaju komadiće prošlih tuga i vidim kako ih odnose u zaborav. Dok osluškujem šaputavu svjetlost tvoje duše klanjam se tvome umu ogrnutom plamenim jezicima znanja. Ne dolazim u tvoju blizinu da bih krala nebeske svjetove tvoga univerzuma, cvijetove koji blješte snagom tvoga bića, cvjetove koje si godinama sadio u perivoju svoga sna. Samo ponekad, u tajnosti uzdrhtale duše poželim da me odjeneš zlaćanim prahom tvoga svemira i da ja, dijete sa asfalta, osjetim širinu pšenićne ravnice i ljepotu doline zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Ti stojiš na obzorju svakog sretnog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored mjesečeva hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u lagani čun herojskih zanosa i onda veslaš ka močvari u kojoj rastu lotosi u čijim laticama se skriva čudesna spoznaja vječnosti. Vodiš me kroz rukavce bezvremena do izvora na kojem se rađaju vjetrovi, da osjetim lahor trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica. Tada sama sanjam san za koji sam vjerovala da se izgubio u prohujalim danima samoće. Tvoji šapati, ta vihorasta muzika tvoga srca, su slični cvrkutu ptica u krošnji svijesti. Jutrenje tog divnog osjećaja je razbilo tminu prošlih noći i na horizontu duše se iskri duga puna poezije ispadanih kiša. Ne dolazim u tvoju blizinu da bih krala plodove začaranog arboretuma tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca na obroncima srca, da vidim kako se njegove zrake probijaju kroz kristaliće sna i miluju dušu opipom davnih snoviđenja.

Srce ulovljeno u zamke svjetlosti tvoga bića otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame sretnim trenutkom buđenja u svitanju procvalom ljepotom zajedništva u tišini svjetlosne muzike sna.

http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/