Nebo se budi u svjetlosnom zagrljaju maglovitih daljina, na ulazu u drevnu luku stoji Kolos s bakljom u ruci, ogroman i snažan, nimalo lijep, ali nezaboravan. Budna sanjam drevno vrijeme, sanjam boga sunca i njemu u čast odljevenu bronzu, statuu koju je progutalo more, koju dodiruju sirene i igraju morski konjići, kolosa u čijim se dlanovima gnjezde školjke i rađaju bisere, znamenja bezvremene ljubavi. Uranjam u beskraj, u carstvo iza zavjese zimskih kiša,starih tuga i slušanih tišina. Uranjam u svitanje novih čežnji,  zagrljaj novih žudnji i vraćam se u gnjezdo davno zaboravljenih dubina. Lutam Orestijom, napisanom optužnicom nasljeđu koje svi nosimo u sebi. Vidim drevni Areopag, sudnicu u kojoj su izgovarane optužbe kraljevima, a onda bježim od tragedija i susrećem opustjele trgove usnulih mudrosti, dok na obzorju snova iskre davno umrle zvijezde, blješte davna vjerovanja, trepere nedosanjane želje. Susrećem zalutalu sebe u sjećanjima, na obalama koje miluje tek nadošla plima oceana samsare, hridima koje plaču valovi uspomena. U ovom sretnom treptaju oka, u trenutku zrcaljenja nove zore, osjećam u sebi one iste djetinje čežnje, blješte jutrenja uz ognjište dobrote, svitanja u okrilju ljepote. Mirisi, tek procvijetalog trešnjinog drveta na oknima duše, me grle sjećanjima na prohujalo vrijeme, na vrijeme kada je bog sunca svojom kočijom izranjao iz morskih dubima i pozivao me na putovanje svijetovima u kojem nije bilo tuge, nesreće i strahova. Sretna dnevna putovanja su završavala vraćanjem te čudesne zaprege u akorde mjesečevih mijena, u zrcaljenje zvjezdane prašine u oceanu snova nad kojim su zadnje zalutale ptice pronalazile svoje jato i tonule mirne u sigurnost postojanja. Danas uranjam u dubine iza zavjese stvarnosti i tražim izgubljeno blago u beskraju oceana želja. Kolos, jedno od sedam drevnih čuda, izrasta na ulazu u luku snova i gorućom bakljom pozdravlja boga sunca koji svojom kočijom izranja iz zaboravljenih dubina svijesti.

Budim se prisjećajući se drevnog znamenja. Homo ludens se javlja šaputavom svjetlosti sretnog trenutak. Osluškujem šumove bezvremena, nebom odzvanjaju tonovi poznate rapsodije, a leptirasta kočija me nosi u tajanstvene visine, u svijet bez Orestije i Areopaga, u svjetlosni zagrljaj neke nove istine.

http://sretan-trenutak.blogspot.com