Tražila je sedefastu sreću,
vjerovala treperavom srcu,
drhtava i snena u nesigunom biću
sa suzama na vječno tužnom licu.
Voljela je ljubav i svijet muza,
voljela je sutone i zalaze sunca,
kupala se u rijeci nebeskih suza,
ne dokučivši ljepotu vrhunca,
nije znala da ništa nije prljavije
od lažne, čiste, ne življene ljubavi,
nije znala da ništa nije varljivije
od sreće koju ne bude srca tonovi,
da je sve tada samo patvoreno
ta ljubav koja tijelo obuzdava,
koja tijelu nikad ne dozvoljava
ona uzbuđenja za koja je stvoreno.
Sanjala je oči njenih snoviđenja,
čekala neznanca iz doline nemira
nadala se trenu nježnog sjedinjenja
i beskraju ljepote sanjanih dodira.
Da osjeti na njegovim dlanovima
uzavreli, ritam svojih želja,
a tijelo se gušilo u strahovima,
venulo za treptajima veselja.
Sjećala se duše zaboravljenih dubina,
tih krhotina neživljene stvarnosti,
osjećajuć bezdan beskrajnih praznina,
olupina vremenom prohujale srca iskrenosti.
Mašinerija brisanja lažnih tragova je bjesomučno radila, nije ju mogla zaustaviti. Žena stoji i osluškuje nerazumljive tonove prošlih dana, muzika izgubljenog vremena joj para uši, a ona je željela čuti tonove suncem probuđenog dana, a kaos je bivao sve gušći, sve teži, sve veči, sve neiskreniji, sve pristraniji, sve ubitačniji...
Iznenada bijela golubica poletje ka nebu!
Ona pruži ruke i
potpuno neočekivano,
na dlan joj sleti ptica čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog vremena.
Žena zatvori oči i
osjeti toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu sanjanih ljubavnih uzbuđenja.
Iza spuštenih trepavica
vidje rađanje sunca,
treperenje života,
hrabro zakorači pod koplja dnevne svjetlosti
i kao u nebeskom zrcalu
vidje svoju tugu,
svoje uplakano lice u očima boje sna.
bglavac
edin.kecanovic
