Ova noć je bila puna mjesečeva sjaja u odlasku. Smiješio se svemirski lutalica i prosipao latice nebeskog cvijeća na stazu sna. Odlazim, šaputao je srebrenkasom sonatom, odlazim polako da zavaram još jednom ocean, da se poigram sa kapljicama vode, da probudim usnule Sirene, da dozovem stražare na vratima njegovih dubina, da dokažem tebi i svijetu da samo mijena stalna je. Uzavrela tišina je budila dušu i pozivala ju na slavlje osjećanja osjećaja. Stajala sam i tražila zvjezdani put ka dalekom gradu u kojem ti noćas snivaš. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana u bezvremenu trenutka. Vidjeh polje tulipana i kanale koji se slijevaju u lagunu žudnje. Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i u obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i u tišini moga pogleda. Zaustavih dah da ne probudim svijest, da ne nestane iluzija sa pozornice sretnog treptaja oka. U kristalnoj prizmi osjećanja osjećaja naslutih laterne staroga grada i izloge iza kojih se kriju neostvareni snovi osamljenih duša, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegovih dubina, vidjeh tebe pred slikom "Noćna straža". Mjesec se još uvijek smiješio i pričinjalo mi se da čujem šapat iz davnina, istinu o vječnim mijenama, istinu o nama u zrcaljenju univerzuma. Trenutak iluzije je trajao i ja utonuh u sretan san.
bglavac
edin.kecanovic
